Piše: Milica Čalija
Već godinama radim kao menadžer korporativnih komunikacija. Konstantno širim svoje znanje iz te oblasti, pohađam seminare, slušam sjajne strucnjake kada pričaju o svojim iskustvima, čitam knjige o boljoj komunikaciji… Mislila sam da dosta znam, dok pre nešto više od godinu dana u moj život nije ušao najbolji učitelj komunikacije kojeg sam ikada imala: moj sin.
Dvosmerna ulica
I pre nego što se rodio, počeli smo da komuniciramo. Na nežno lupkanje po stomaku, odgovarao je «šutiranjem». Umeo je da sluša: umirivala ga je muzika, ili kada bih mu nešto pričala. Umeo je da sluša i kao sasvim mala beba, i to više da osluškuje – intuitivno, da «upija» moja raspoloženja i da ih sam proživljava. Kada bi plakao, pružala sam mu toplinu naručja, ne obazirući se na besmislene priče o tome kako bebe treba pustiti da plaču, a on je odgovarao blaženim smirivanjem na mojim grudima. Nepogrešivo je znao kada sam nervozna ili neraspoložena, iako nije razumevao nijednu jedinu reč. Moj sin je savršeno komunicirao, ne koristeci reči.
Dobri komunikatori znaju da je komunikacija dvosmerna ulica, i da je slušanje sagovornika od jednake važnosti kao i ono što cemo reći. Čak neki tvrde da je tajna uspešne komunikacije u umeću slušanja. Bebe to znaju. Bebe savršeno slušaju, čak i kada ne poznaju značenje reči.
Zar je onda važno što slušaju, ako ne razumeju šta im se priča? Zapravo, razumeju. A razumete i vi, kada vam neko govori na nepoznatom jeziku. Naravno, ne razumete svaku reč, ali razumete da li se neko na vas ljuti, ili mu je drago što vas vidi. Isto važi i za decu.
Slazem se da vikanje nije dobro,ali ne daj Boze da nam tv bude bilo kakva dadilja. Bice dobro za njih ako ne gledaju tv nedelju dana.Lako je pustiti decu da bulje u tv i biti smiren i dobar roditelj!!!
Vaše dete ima 13 meseci i hvalite se da niste na njega vikali? Hahahaha, aman, pa to je još beba, naravno da nema svrhe vikati. Ja predlažem da sačekate koju godinicu, pa da pišete ovakve tekstove.
Zanimljiv i fin tekst. Sa lepom porukom. Bajkovitom, mozda.
Mozda se iz njega moze npr zakljuciti da je autorka imala stabilnu porodicu u kojoj je bla zasticena i sigurna. Moglo bi se mozda takodje zakljuciti da je imala mogucnost izbora, da je bila svesna i vredna i odabrala poziv koji ce je ciniti srecnom i materijalno ( i na druge nacine ) nezavisnom osobom. Takodje, mozda, da nije sa svojim detetom provodila bas svaki trenutak od njegovog rodjenja do dana pisanja teksta. Mozda postoji mogucnost da nije sama morala da vodi racuna o svemu sto podrazumeva zivot porodice u danasnje vreme na ovim prostorima.
Mozda to da ne treba vikati na decu znaju i druge majke, ali avaj, svest o tome zameni 6 raznoraznih misli i 3 posla koja mozda odjednom obavlja da bi ta ista porodica i deca mogli da finkcionisu narednog dana, nedelje…
Daleko od toga da su obaveze i izazovi svakodnevice opravdanje za vikanje na dete.
Svako kreira svoj zivot sa resursima koje ima na raspolaganju u datom trenutku. Resenje je svakako veeliki rad na sebi da bi smo dosli u situaciju da kada nam deca prave haos, mi sve to posmatramo i odreagujemo na nacin da ne povredimo dete a ostanemo autoritet.
Za prosecnu majku na ovim prostorima veliki zadatak i poduhvat.
Ljudi moji.. Naučite da se silom, impulsivnim ponašanjem ne može dobiti ništa.
Kritike, kritike i svuda kritike, a niko da primeti poentu koja je pored navedenog primarna- Vaše dete je mali čovek, postavljajte se prema detetu kao prema nekome ravnom sebi, a ne prema nekome ko je mladji, neiskusniji i „naravno manje pametan“. Deca cene kada se postavljate na njihovom nivou. Naravno. Prepotencija ni u jednom slučaju nije dobra.