Ono što se nameće kao jedino rešenje za ublažavanje ogromnih problema s kojima ćemo se tek suočiti je borba protiv bele kuge.
Parovi moraju da plaću za bebe direktno, u vidu odeće, ekstra spavaće sobe i školarine, kao i indirektno, povećanim vremenom za brigu od deci. U Evropi se računa da jedno dete košta 20-30% prihoda domaćinstava. Roditeljima sa oskudnim ekonomskim prihodima ovo su velike pare.
U Turskoj je vlada uvela isplate za svaku rođenu bebu i duže roditeljsko odsustvo za državne službenike. U Singapuru parovi dobijaju 4450 dolara kada dobiju prvo dete, za drugo isto, te dodatnih skoro 6 000 dolara za treće. Porodice sa bebama imaju prednost pri dobijanju državnih stanova, u kojoj inače živi većina Singapuraca. U Južnoj Koreji subvencionišu se troškovi venčanja. U Rusiji, žena koja rodi tačno posle devet meseci od “dana plodnosti”; ima povećane šanse na lutriji da dobije auto.
Istraživanja ukazuju da plaćanja i pokloni podstaknu parove da brže imaju decu, ali ne i da imaju više dece nego što bi imali inače. Kao najbolja mera se pokazalo subvencionisanje brige o deci (npr. pristupačne jaslice i vrtići olakšavaju ženama da kombinuju rad i materinstvo). Čini se da su to glavni razlozi zašto Francuska i Švedska imaju visoke stope nataliteta, mada im masovna imigracija iz zemalja sa visokim natalitetom, takođe, pomaže.
Indikativno je da žene koje žive blizu granice Belgija-Nemačka, a govore nemački imaju različite stope fertiliteta. Dok Belgija dugo subvencioniše jaslice, Nemačka nije sve donedavno eksplicitno vodila pronatalitetnu politiku, jer je to bilo politički riskantno budući da su nacisti bili skloni tome. Na belgijskoj strani granice, žene rođene u drugoj polovini 1950-ih imale su prosečno 1,8 dece, a na nemačkoj strani 1,65.
Dakle, ako država želi više beba, trebalo bi da troše više novca na jaslice i vrtiće. I ovo je verovatno najpraktičnija i relativno jednostavna politika koju vlasti mogu sprovoditi. U zemljama poput Turske, problem je što muževi praktično ne rade kućne poslove, te se Turkinje suočavaju sa izborom između rada i roditeljstva. U istočnim azijskim zemljama radno vreme je toliko dugo da je gotovo nemoguće da se kombinuju rad i uloga aktivnog roditeljstva. [2]
Mere za domaću pronatalitetnu politiku
Nažalost, dubina demografskog pada Srbije tako je velika da bi intenziviranje već postojećih mera za subvencionisanje vrtića, jaslica i plaćenog roditeljskog odsustva, bilo definitivno nedovoljno. Dakle, potrebna je snažnija, odnosno radikalnija mera.
Naime, po demografskim tendencijama iz prvih sedam meseci ove godine broj živorođenih dostići će 67 hiljada (rast za 1%), dok bi broj umrlih, usled trenutnog porasta od čak 6%, prešao 107 hiljada, što se ipak čini preteranim.[3] Natalitet će iznositi 9,4 promila, što je blisko decenijskom proseku, a mortalitet nešto ispod 15 promila. Procene relevantnih demografa ukazuju na mehanički odliv od prosečno 9 hiljada godišnje[4], što ukazuje da će se populacija Srbije i 2015. snažno umanjiti po ta dva osnova (negativan prirodni priraštaj i neto-emigracija), kao i prethodnih više nego dve i po decenije.[5]
Uspehom se može smatrati i to što održavamo broj rođenih na oko 67 000 (isto kao 2012), uprkos konstantnom padu broja žena u reproduktivnom periodu. Stopa mortaliteta se procenjuje na oko 15 promila u narednu deceniju, dve, te će stopa negativnog prirodnog priraštaja ostati i dalje visoka.
Bez dodatnih aktivnih demografskih mera narednih godina možemo očekivati sličan nivo smanjenja populacije. Srbija bi, dakle, 2025. optimistično mogla biti zemlja koja će imati 400 hiljada ljudi manje, i čini se da će upravo za desetak godina taj drastičan pad populacije postati prvorazredno ekonomsko pitanje. Naime, sredinom sledeće decenije stopa nezaposlenosti će biti znatno ispod proseka EU, ali još veći problem je što će broj zaposlenih biti znatno manji nego sada (smanjenje populacije se skoro proporcionalno odražava na pad broja lica koja pripadaju potencijalnoj radnoj snazi). Ponuda radne snage biće skromna i uglavnom neadekvatnih profila (npr. puno obrazovanih, umetnika, a malo automehaničara ili montera). Posledični pritisak na rast zarada, te slabljenje konkurentnosti domaće privrede, značiće i manje investicija u Srbiji.
Na makroekonomskom planu moguća su dva scenarija. Prvi je ravnoteža na nižem nivou, i to kada su u pitanju relativne zarade i penzije, zaposlenost, privredna aktivnost, uz održiv nivo javnog duga, odnosno fiskalnog deficita. Drugi scenario je pristup koji bi se svodio na odlaganje suočavanja sa problemom, što bi značilo stalno zaduživanje za finansiranje penzija, zarada i kamata na javni dug. Naravno, ovaj drugi scenario nije dugoročno održiv; verovatnije je da bi se on relativno brzo završio bankrotstvom, te prelaskom u prvi scenario, na još nižem nivou ravnoteže.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Dario Rosi: Detinjstvo međ’ babama na potezu Kalenić pijaca – Novo groblje – kafenisanje po komšiluku
Dario Rosi, predsednik Udruženja “Autizam – pravo na život”, priča upravo o tom ranom detinjstvu, kao i o tome zašto je i kako izbegao vrtić, ko ga je odgajao... i...
Vi ste tu, u školi, da NAHRANITE SVOJ UM, a ne da se ne stidite pred porodicom
„U prvoj sedmici škole mi, učenici 1-B odjeljenja, dobili smo obavještenje da će nas posjetiti fotograf. Sjećam se da nas je slikao sa podignutom rukom. - Sada podignite dva prsta...
1 komentar.