Kada odrastemo i sami postanemo roditelji, slika života dobije potpuno drugu dimenziju. Sada smo mi na onom mestu na kom su bili naši roditelji pre par decenija, i uglavnom ih tek sad razumemo, a vrlo često se ponašamo isto kao i oni. I to je skroz uredu, jer smo tako naučili, i oni su to radili, a i mi to radimo iz najbolje namere…
Ipak, postoji način da se neke stvari, za koje mislimo da bi mogle bolje da funkcionišu, promene. Jer, složićete se i vremena su se promenila… Jedna od njih je komunikacija, odnosno način na koji razgovaramo sa detetom. Jer, ona može da bude itekako motivišuća za dete, da ga primenom određenih verbalnih i neverbalnih alata podstaknemo na razmišljanje, na aktivnost, kao i da učinimo obaveze i zadatke izazovnijim i zanimljivijim. Učenje i usvajanje novih znanja je mnogo uspešnije kada se radi kroz zabavu i smeh.
Sledeća važna stvar koju možemo da unapredimo komunikacijom je ostvarivanje odnosa poverenja sa decom – kako bismo znali kako se osećaju, šta žele, a kasnije kada postanu tinejdžeri gde su, sa kim su, da li je sve OK. Iako nikada nije kasno za pozitivne promene, važno je napomenuti da se temelj postavlja što je moguće ranije, i to kroz pozitivan govor, korišćenje raznih tipova glasa, posebno konstruisanim rečenicama i pitanjima…
Takođe, komunikacija pored prenosa informacija u vidu sadržaja, za cilj ima i prenošenje određenih vrednosti kroz način na koji razgovaramo – poštovanje, razumevanje, uvažavanje… A, to nisu vrednosti koje se mogu kreirati preko noći!