U našoj kulturi vlada opšte uverenje da decu neko mora učiti čitanju. Nauka stalno pokušava da pronađe najbolji način da se deca uče čitanju. Tomovi i tomovi stručne literature su posvećeni ovoj temi. Pravi ratovi vođeni su između zastupnika različitih teorija u pogledu najboljeg načina da se deca uče čitanju.
Sve u svemu, ispostavlja se da je naučiti dete da čita komplikovana stvar. Osim vaspitača i učitelja, i od roditelja se očekuje da pomognu u tom procesu. Čitava industrija pomoćnih materijala za učenje čitanja razvila se u ove svrhe – interaktivni kompjuterski programi, video lekcije, naučno koncipirani priručnici za učenje slova.
Poslednjih godina, napredak u razumevanju procesa sve više se očekuje i od skeniranja mozga magnetnom rezonancom, kako bi se učenje prilagodilo moždanim procesima svakog deteta ponaosob.
A na sasvim suprotnoj strani, nalazi se pokret protivnika klasičnog školskog sistema, koji tvrde da deci uopšte nije potrebno da ih neko uči čitanju! Dokle god dete odrasta u pismenom društvu, okruženo ljudima koji čitaju – čitanje će naučiti samo. Svakako, u tom procesu će postavljati pitanja i dobijati uputstva onih koji znaju da čitaju ali inicijativa u potpunosti treba da bude detetova.