Samo iskreni odgovori na pitanja dece i mladih, kao i autentično ponašanje u situaciji tugovanja, mogu biti od koristi i pomoći detetu
Foto: Pixabay
Dete mlađe od pet godina ne može da shvati pojam smrti, kao starija deca, to smo već napomenuli. Smrt shvata kao privremeni odlazak bliske osobe, uz očekivanje da se ona ponovo vrati. Na ovom uzrastu smrt se doživljava kao reverzibilna pojava, odnosno dete očekuje da draga osoba može da se vrati nakon smrti (kao u crtanim filmovima i bajkama-junaci umiru i ponovo oživljavaju). Mišljenje ima karakter magijskog.
Smrt kao konačan kraj života je pojam koji ni deca predškolskog uzrasta ne mogu da razumeju, jer je njihovo mišljenje još uvek na konkretnom nivou. Nije preporučljivo reći da je neko „otputovao“, da je bio bolestan ili da je otišao, iz nepoznatog i nejasnog razloga. Trebalo bi da budemo obazrivi sa izborom reči i izraza, da damo jasne i konkretne odgovore, i da objasnimo da će bliska osoba koje nema biti zauvek u našim mislima i srcu, iako nećemo moći više da je vidimo, dodirnemo i zagrlimo. Ovakve formulacije se predlažu kao najprimerenije na pomenutom uzrastu. Sve drugo bi moglo dodatno da zbuni i uplaši dete, ili da dovede do toga da se oseća krivim za „odlazak“ drage osobe, jer nije nešto dobro uradilo, nije bilo poslušno, jer ga onaj koji je „otišao“ više ne voli, nije bilo vredno ljubavi drage osobe, kad ga je tako napustio, itd. Ako navedemo bolest kao razlog i uzrok smrti, trebalo bi da objasnimo da ne dovodi svako bolesno stanje do smrtnog ishoda-jer i dete može da bude bolesno, ili neko od odraslih, u perspektivi, tako da bi trebalo objasniti kako, i koje bolesno stanje dovodi do smrti, u čemu je razlika, u odnosu na godine, starost, nesrećan slučaj, zadesnu smrt i slične pojave, na način koji je primeren detetu. Odrasli često koriste izraz „zaspao/la“, što može kod deteta da dovede do pojave strahova vezanih za spavanje i usnivanje…iz svega navedenog vidimo da je važno dobro se pripremiti za pitanja koja nam deca i mladi, svih uzrasta, mogu postaviti, na ovu temu.
Tek oko desete godine godine deca počinju da shvataju konačnost smrti kao pojave, da je to deo životnog ciklusa, te da smo svi smrtni, kao bića.
Porodica bi trebalo da pripremi dete za ovakve situacije, zavisno od uzrasta, od nivoa kognitivne, emocionalne i socijalne zrelosti, stepena bliskosti sa preminulom osobom, kao i u odnosu na reakcije ostalih članova porodice. Dešava se da deca ne pitaju ništa. Trebalo bi se prilagoditi trenutku i senzibilitetu deteta, proceniti kada je najprimerenije, i objasniti šta se zapravo dogodilo. Ukoliko dete postavlja dodatna pitanja, trebalo bi iskazati strpljene i odgovoriti mu smireno, konkretno i jasno. Malo dete oseća promene u ponašanju, kod odraslih i može specifično da reaguje. Neophodno mu je obezbediti da bude kraj osobe koju poznaje, koja je upućena na njega i koja poseduje kapacitet da u datom momentu obezbedi detetu sigurnost, mir i stabilnost.
Deca prolaze kroz proces žaljenja za osobom koje nema više u bliskom okruženju, kao i odrasli, ali na drugi način. Te reakcije mogu ostati neprimećene od strane porodice koja je zaokupljena sopstvenim tugovanjem. Dete, verovatno, neće umeti da verbalizuje svoja osećanja. Deca najčešće pokazuju svojim ponašanjem kako se zapravo osećaju, samo ih treba pratiti–iskazuju otpor, negativizam i netrpeljivost prema aktivnostima ili osobama koje su na raspolaganju, demonstrirajući bes, otvoreno tuguju, plaču, povlače se, ili pak, ispoljavaju ravnodušnost i prividnu nezainteresovanost za događaje koji su u toku. Navedene manifestacije ponašanja je moguće registrovati i u populaciji predškolaca i pripadnika školskog uzrasta, ali još češće u populaciji tinejdžera. U tom uzrastu, tugovanje je intenzivnije i često je povezano sa osećanjem krivice, samooptuživanjem i besom, jer bliske osobe više nema, te podseća na bunt protiv svega i svih koji su prisutni.
Preporučuje se razgovor i prisećanje na umrlu osobu, kroz zajedničke uspomene i iskustva, prelistavanje slika i albuma, prisećanje na rituale, porodične običaje, okupljanja i druženja… Oživljavanje sećanja pomaže detetu da se na trenutak poveže i obnovi prekinuti kontinuitet, sa osobom koja nedostaje, kao i sa sopstvenim iskustvom, što olakšava proces tugovanja.
Proces tugovanja je prirodni proces, koji ne treba sprečavati, ometati, na bilo koji način, zbog sopstvenih strahova („nemoj da plačeš, dečaci ne plaču, nisi slabić, moraš biti jak, mama bi sada volela da budeš raspoložen, tata bi se sada razočarao kada bi video kako si tužan“, i slični primeri pogrešnih instrukcija i nesnalaženja odraslih). Naprotiv, trebalo bi pomoći detetu da tuguje, na zdrav način, jer je to prirodno i autentično. Proces tugovanja smanjuje bol i prazninu za osobom koja je smrću istrgnuta iz porodičnog konteksta. Dete školskog uzrasta može zajedno sa roditeljem da napravi album sa slikama, da se u vidu crteža oprosti sa dragom osobom koja je preminula, da nacrta nešto po sopstvenoj želji. Starijem detetu ili mladoj osobi se može ponuditi da napiše pismo u kojem će se obratiti voljenoj osobi, kako bi na taj način saopštili sve što nisu uspeli ili stigli da urade. Takođe, prisustvovanje ritualima koji se odnose na opraštanje, se preporučuje, uz podršku odraslih, a odlazak na groblje i posete groblju bi trebalo prilagoditi individualnom reagovanju, potrebama, željama i senzibilitetu deteta, tj. mlade osobe, uz prethodni dogovor i kontinuiranu podršku za sve predložene opcije.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Nema komentara.