Omladinski sport sve više počinje da liči na vojsku a sve manje na rekreaciju, a takvim su ga napravili baš – odrasli.
Trenutak kada počne škola obično je i trenutak kada se posle letnje pauze kreće sa ponovnim sportskim aktivnostima. Dok deca kreću sa treninzima, njihovi roditelji kreću sa sve popularnijim disciplinama – dranje na igralištima, dranje na trenera ili na sopstveno dete. Naporedo sa ovim aktivnostima odvija se još jedna – poređenje deteta sa ostalom decom iz tima i omalovažavanje deteta usled najmanjeg neuspeha.
Roditelji koji jedva da znaju kog dana vode dete na koju aktivnost, koji satima sede na terenima i navijaju za njih, dobili su stručan naziv od sportskih psihologa – “roditelji sa sindromom male lige”. Obično ga poseduju oni roditelji koji očekuju da njihovo četvorogodišnje dete ozbiljno shvati treniranje određenog sporta i postigne vanredne rezultate.
Nasuprot njihovom očekivanju, trener, otac i pisac knjige„Druga strana pobede: Pametni roditelji u toksičnoj sportskoj sredini“ Luis Fernando Ljosa kaže: “Poenta sportske aktivnosti je da se deca zabave i bave fizičkom aktivnošću. Kraj priče.“
Na pisanje knjige ovakve tematike ga je nagnalo višegodišnje iskustvo trenera, gde se nagledao raznih situacija i nezdravih roditeljskih ambicija.
„Depresivno je gledati kako im roditelji nameću svoju volju i pritiskaju ih svojim očekivanjima do te mere da treneru ponekad dođe da pozove policiju ne bi li ih umirio i smanjio stepen iskazane agresije“, kaže Ljosa.
Liza Fridlander, majka troje dece koja treniraju po nekoliko sportova, provodi dosta vremena vodeći ih na treninge i kaže da je videla ljude na granici ludila koji su u stanju i da se potuku sa trenerima, drugim roditeljima, pa čak i sa drugom decom u toku utakmice ili treninga.
U nekim ligama, deca koja krenu da se bave sportom sa osam ili devet godina bivaju skrajnuta ili sasvim zapostavljena jer su ostala deca krenula sa treninzima još sa tri godine! Tako da su ova deca već prestarila!
Mnoga deca koja tako rano, sa tri-četiri godine krenu ozbiljno da treniraju, već sa trinaest godina, kada baš treba da se usredsrede i postižu uspehe – odustaju, bilo zbog povreda – bilo zbog prezasićenja.
Postoji način da sve to ne pređe meru pristojnosti i udobnosti. I nikada nije kasno da dete krene da se bavi sportom. Prvenstveno se radi o tome da tamo treba da se zabavljaju a ne zlopate, da se bave fizičkom aktivnošću a ne da se takmiče.
U anketi sprovedenoj među sportskim stručnjacima o tome da li su dečiji sportovi postali suviše intenzivni, dobili smo par korisnih saveta.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Da li biste prihvatili ovaj posao? Ili ga možda već radite…
Veoma je važno da imate sposobnost da izdržavate sate i sate stojeći, da ne očekujete redovne obroke, da ste dostupni 24/7, po mogućstvu da imate diplomu iz medicine, visoke kulinarske...
Sve NIJE stvar organizacije. I tačka.
Moja najbolja drugarica je samohrana majka. Njeni dani izgledaju otprilike ovako: ustane, doji bebu dok starije dete gleda crtani, sprema doručak, hrani ih, oblači, pakuje ručak, sprema sebe za posao...
Nema komentara.