Parovi, smatra on, moraju da razmišljaju ne samo koliko dece žele sada, kad imaju preča posla od podgrevanja hrane za bebe, nego koliko će im dece biti potrebno kad budu stari i usamljeni.

Brajan Kaplan sa porodicom
Brajan Kaplan, američki ekonomista i profesor sa američkog Univerziteta Džordž Mejson u svojoj knjizi „Sebični razlozi za rađanje više dece: Zašto se sjajni roditelji manje opterećuju i više zabavljaju nego što mislite“ baca drugačije svetlo na odluku roditelja o tome koliko dece treba da imaju.
Prema Kaplanu, glavna greška roditelja (ili budućih roditelja) je to što precenjuju sadašnjost. Ovo je česta greška. Radnici sa dvadeset i nešto ili trideset i nešto godina ne štede dovoljno za penziju jer im se čini da je to vreme daleko. Onda napune šezdeset, i odjednom se kaju što su toliko trošili na džipove i plazma televizore, a nisu ulagali u penzioni fond.
Parovi, smatra on, moraju da razmišljaju ne samo koliko dece žele sada, kad imaju preča posla od podgrevanja hrane za bebe, nego koliko će im dece biti potrebno kad budu stari i usamljeni. Kaplan preporučuje „pravilo proseka“: „Recimo da imate trideset godina. Sebično govoreći, zaključujete da je naprijatniji broj dece u tridesetim godinama jedno. U četrdesetim, vaš optimalni broj dece će porasti na dvoje – imaćete više slobodnog vremena dok se deca polako osamostaljuju. Dok budete u pedesetim godinama, sva vaša deca biće zauzeta svojim životom. U ovoj fazi, zar ne bi bilo dobro da imate četvoro dece koja će vas povremeno obilaziti? Na kraju, kad prevalite šezdesetu i počnete da se pripremate za penziju, imaćete dovoljno slobodnog vremena da se posvetite unucima. Sa petoro dece, šanse da ćete imati unuke su sasvim dobre.“
Kaplan u ovom slučaju izvodi zaključak da je „najbolje imati troje dece“.
Iako ovaj broj može da varira od porodice do porodice, ista kalkulacija, tvrdi Kaplan, primenjiva je svuda. Deca gnjave kad su mala. Treba im puno pažnje upravo u vreme kad roditelji grade svoju karijeru. Kao rezultat toga, većina ljudi prestaje da rađa decu pre nego što dođe do broja koji bi im, dugoročno gledano, bio u najvećem interesu. „Tipični roditeljski porivi u kombinaciji sa razvijenom dalekovidošću nalažu više dece od tipičnih roditeljskih poriva u kombinaciji sa umerenom dalekovidošću“, piše Kaplan. (Nažalost, on ne objašnjava šta bi roditelji trebalo da rade ako im idealan broj dece nije okrugao.)
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Dok pakujem odeću koju ste prerasli…
Eto ga opet ono doba godine. Krevet u dečoj sobi prepun je letnjih stvari koje su izvađene iz ormana, a zimske iz vakuum vreća traže svoje mesto na polici. Okružena...
Kako sam, od vaspitačice mog sina, naučio šta znači biti DOSLEDAN roditelj
Bilo je to davne 2006. Zima, sneg, napolju smrzlo, a ja sam došla u vrtić da pokupim nastarijeg sina, Sema, koji je tada imao 5 godina. Moja prijateljica Laura i...
Plašiti mlad svet da je brak mrak a dete neka crna aždaja je krajnje nenormalno
Uloga oca u odgajanju deteta je važna. Balkanski mentalitet opravdava to na drugačije načine. Glavne rečenice su: Naspavaj se sad dok još možeš, nećeš stići oprati ni kosu, preteško je,...
Vedrana Rudan: “U kakvom vremenu živimo – svako dijete ima karakter, ni jedan ga roditelj nema”
U kakvom ludom vremenu živimo? Svako dijete ima karakter, ni jedan ga roditelj nema. Tako je govorio moj sin. Krešo se bacio na pod. Urlao je, valjao se po kuhinjskim...
Gluplji tekst skoro ne pročitah. Rešio čovek da zaradi dodatne pare pa prosipa pamet tupavim Amerikancima.