Koliko god sve posledice zvučale grozno, izgleda da današnji roditelji ne žele da ih priznaju. Oni znaju da su im deca razmažena – u anketi CNN-a i časopisa Tajm, sprovedenoj 2001. godine, dve trećine njih to je i priznalo – ali niko od njih razmaženost ne shvata kao „pokvarenost“ ili…
Međutim, kvarenje deteta neki ljudi u današnje vreme doživljavaju kao nešto što im može služiti na čast ili čime se mogu dičiti („Šta smo drugo mogli – morali smo da razmazimo svoje dete!“). Takvi roditelji su srećni što svojoj deci mogu da pruže slobodu i stvari koje su njima u detinjstvu bile uskraćene – to im pomaže da se osećaju važno i voljeno. Ukoliko je dobro odmereno, takvo „razmažavanje“ ne mora nužno biti loše, ali kada to postane zamena za roditeljsku ljubav i pažnju, možda i način ublažavanja osećanja krivice, onda ćete i vi i vaše dete biti na gubitku.
“Ako se detetu neprekidno ugađa i ne pruža mu se prilika da čuje „ne“ i iskusi zabrane, ono nikada neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoje živote, svoja osećanja, potrebe i volju. Bez dobro razvijene empatije, dete neće umeti da voli.”
Kako takvi stavovi i ponašanja mogu naškoditi razvoju deteta? Po mom mišljenju, prva šteta koju manipulativno razmažavanje nanosi jeste to što dete tako neće uspeti da razvije empatiju i što neće imati želje da se svrsishodno uklapa u različite situacije i odnose. Ako se detetu neprekidno ugađa i ne pruža mu se prilika da čuje „ne“ i iskusi zabrane, ono nikada neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoje živote, svoja osećanja, potrebe i volju. Bez dobro razvijene empatije, dete neće umeti da voli.
Druga vrlo važna posledica je poremećen osećaj moći koji dete razvije kad mu se neprekidno ugađa. Navešću jednu priču karakterističnu za naše doba. Jedan bračni par iz Čikaga došao je u posetu svojoj kćerki, zetu i unucima, koji su živeli u Bostonu. Deda je organizovao izlet i razgledanje grada za čitavu porodicu, i svi odrasli su se složili da će putovati vozom. Dok su se spremali za polazak, njihova četvorogodišnja unuka je izjavila: „Ja neću vozom – hoću da idemo autom.“ Deda se tome suprotstavio, zato što bi tada morali da se podele u dva automobila, a on je želeo da to bude porodična ekskurzija. Umesto da svojoj kćerki kaže kako je plan da se ide vozom i da taj plan neće promeniti, majka je insistirala da porodica popusti devojčici. Ona je, u stvari, četvorogodišnjem detetu dala veću moć i važnost nego njegovom dedi, a svom ocu. Zbog toga su se njih dvoje oštro sukobili i potom mesecima nisu razgovarali. Uz to je i njegova supruga stala na kćerkinu stranu, pa je taj čovek strašno patio zbog svađe. A sve se to dogodilo samo zato što niko nije znao da kaže „ne“ jednoj četvorogodišnjoj devojčici! Niko se nije zabrinuo kakve će posledice na dete ostaviti tolika moć da poremeti odnose u čitavoj svojoj porodici.
“Padaju mi na um svi Ludvizi Bavarski ovog sveta, tirani i razmaženi prinčevi, kojima se niko nije usudio da protivreči i koji su bili osuđeni da izgube zdrav razum.”
U vaspitnom stilu koji danas preovladava, roditelji izražavaju svoj revolt protiv pravila i ustrojstava iz prošlosti ponašajući se prema svojoj deci onako kako su u detinjstvu želeli da se njihovi roditelji ophode prema njima. Naravno, kao deca želimo da nas drugi maze i da nam udovoljavaju. I kada odrastemo, ponekad nam treba sigurno okruženje kao što su banje ili spa centri, gde ljudi oko nas imaju zadatak da nam omogućavaju da se osećamo ugodno i zdravo. Ali može li čovek beskonačno da živi na takvom mestu? Ja mislim da ne može. Padaju mi na um svi Ludvizi Bavarski ovog sveta, tirani i razmaženi prinčevi, kojima se niko nije usudio da protivreči i koji su bili osuđeni da izgube zdrav razum. Naše rok zvezde i harizmatične vođe izložene su istom riziku jer ih reakcija obožavalaca navodi da veruju kako je njihov stav jedini ispravan i kako će se svi drugi uklopiti u njihov poredak stvari.
Nedavno sam, na jednoj radionici na Istočnoj obali, upoznao jedan bračni par. To su bili ljudi lepe spoljašnjosti, organizovani, s ciljem u životu, a mene su potražili zbog problema koji je uticao na njihov brak. Ispostavilo se da je taj problem njihovo trogodišnje dete. Taj dečačić je svakodnevno večeravao s njima i stalno vodio glavnu reč u njihovim razgovorima, neprekidno je nešto zapitkivao, prekidao ih je, upadao im u reč i uglavnom dominirao scenom. (Siguran sam da ćete, ako posmatrate decu na javnim mestima, i sami priznati da je takvo ponašanje postalo uobičajeno.) Ocu je nedostajalo da provodi vreme nasamo sa svojom suprugom, a ona se bojala da bi to bilo „sputavanje detetove ličnosti“.
Taj strah da će nametanje ograničenja na neki način uništiti detetov duh poguban je za čitavu naciju. Nasuprot tome, neki od nas teoretičara psihologije veruju da upravo odvraćajući dete od nepoželjnog ponašanja i podučavajući ga boljim načinima, pomoću kojih će moći lakše i bez konflikta da ostvari svoje namere, zapravo omogućavamo detetu da bude svoje, da bude samostalnije, uspešnije, pa i srećnije.
“Taj strah da će nametanje ograničenja na neki način uništiti detetov duh poguban je za čitavu naciju.”
Razgovarajući sa mnom o tom problemu, ovaj par je uvideo da je njihovo dete bilo dominantno od samog početka – od njegovog trećeg ili četvrtog meseca, kada su se pojavili problemi sa uspavljivanjem. Oni su sve više vremena provodili u nastojanju da ga umire i da udovolje njegovim zahtevima za njihovim društvom. Tri godine su žrtvovali svoj san jer se dete tokom noći stalno budilo i tražilo da majka ponavlja uobičajeni postupak uspavljivanja. Roditelji su mnogo vremena trošili na raspravljanje sa tim mudrim detetom, umesto da mu odlučno kažu šta žele od njega.
Ja sam ih posavetovao da u toj naizgled nerešivoj zbrci pokušaju da pronađu kreativno rešenje koje će odgovarati čitavoj porodici. Pitao sam ih zbog čega smatraju da svakog dana moraju da večeraju s detetom. Oni o tome uopšte nisu razmišljali. Predložio sam im da jedno od njih, ili oboje, sedi za stolom s detetom dok ono večera, da ga zatim smeste u krevet, a da kasnije večeraju bez njega. Ta zamisao im se strašno svidela. Jedno od njih će spremiti večeru dok drugo nahrani dete; onda će ga neko od njih dvoje odneti u krevet i pročitati mu priču. Kada budu podelili te zadatke, na kraju dana će imati vremena jedno za drugo. Podsetio sam ih da je srećan i složan roditeljski par najveći poklon kojim mogu darivati svoje dete. Kasnije ću opisati kako im je uspelo da povrate svoj autoritet nad detetom, koje je do tada dominiralo porodicom na krajnje poguban način.
“Struktura uobičajene dnevne rutine, obaveza i postavljanje granica nisu kaznene mere, već su pokloni koji štite decu da ne zalutaju u svet bez vrednosti.”
Kao što vidite, previše slobode je štetno isto kao i previše zabrana. Ako se bojimo da kažemo „ne“ svojoj deci, ostavljamo im previše prostora za sumnju i odbacujemo poredak koji im pomaže da izgrade svoj moralni stub, ne pružamo im uzor prihvatljivog ponašanja, koji im je preko potreban za razvoj, napredovanje i uklapanje u društvo. Deca koju roditelji ne usmeravaju često su izvan kontrole i njihovo ponašanje je nepredvidivo, nisu pristojna, a na kraju postaju opasna. Struktura uobičajene dnevne rutine, obaveza i postavljanje granica nisu kaznene mere, već su pokloni koji štite decu da ne zalutaju u svet bez vrednosti. Kada se prema detetu odnosite na taj način, njemu tada moralno ponašanje postaje norma. Psa ne morate dresirati da ne grize svog gospodara, jer on ga voli. Deca koja imaju ispravno vođstvo i nadzor pokazuju ljubav i poštovanje prema svojim roditeljima koji ih usmeravaju.
U drugom poglavlju sam pisao o tome šta je neophodno za usklađen „ples“ roditelja i deteta. Kada roditelji dopuste da teorije prepune pretpostavki, ograničenih stavova ili nerealnih očekivanja stanu na put razgovoru i umešaju se u njihov odnos sa sopstvenim detetom, oni tada sami sebe isključuju iz tog plesa usklađivanja i prilagođavanja. Kada roditelji i deca plešu usklađeno, sve je moguće. Ponekad je poklon kojim „podmićujemo“ dete zapravo lekovit, ali ponekad je bolje reći „ne“. Ali kada roditelji isključe čitavu oblast korektivnog ponašanja, tada počinju da se događaju loše stvari.
“Kada roditelji dopuste da teorije prepune pretpostavki, ograničenih stavova ili nerealnih očekivanja stanu na put razgovoru i umešaju se u njihov odnos sa sopstvenim detetom, oni tada sami sebe isključuju iz tog plesa usklađivanja i prilagođavanja.”
Kao i sve metode spomenute u ovoj knjizi, i taktiziranje je veoma važan deo vaspitavanja. Ponekad je potrebno da uzmemo bebu u ruke, a drugi put ćemo je time samo dodatno uzrujati. Predškolskom detetu ponekad treba pružiti zagrljaj i nagradu za dobro ponašanje, a ponekad ga treba kazniti jer je prekršilo uspostavljeno pravilo – recimo kada izađe u dvorište bez pitanja. Samo osetljiv i istinski usklađen roditelj ume da odmeri svoju reakciju.
Kada se taj uzajamni ples poremeti, razvoj pozitivne povezanosti i empatije biva ozbiljno ugrožen. Deci su potrebne zabrane, insistiranje na tome da je roditeljska volja važna, i poduka da osećanja ljudi oko nas utiču na naše živote. Rešavajući poteškoće mi učimo kako da znamo i da marimo za ono što drugi ljudi doživljavaju. To nam pomaže da shvatimo kako smo svi takoreći u istom košu i kako smo potrebni jedni drugima da bismo bili srećni. Roditelji koji svojoj deci ne postavljaju granice sprečavaju razvoj nečeg veoma važnog duboko u njima: njihove sposobnosti da mare za druge ljude, da ih razumeju i da brinu za njih. Bez tih iskustava deca razvijaju jednodimenzionalni pogled na svet kao na mesto koje im pruža ono što žele i onda kada to žele.
“Razmaženom detetu je oduzeta sposobnost da bude zahvalno, da oseti koliko je srećno što mu je darivan život među ljudima koji ga vole i kojima je drago.”
To nas dovodi do sledećih stvari koje nedostaju razmaženom detetu: njemu je oduzeta sposobnost da bude zahvalno, da oseti koliko je srećno što mu je darivan život među ljudima koji ga vole i kojima je drago. To stvara prazninu koju je teško ispuniti. Kad bismo čuli da je neko to svom detetu učinio namerno, njegov postupak bismo smatrali zločinom. Nedostatak osećanja sreće i zahvalnosti osuđuje čoveka na bledu senku života, na životarenje hrčka u kavezu, na život u crno-belom svetu umesto u jarkim bojama.
Nedavno sam u avionu sedeo pored jednog čoveka koji se vraćao kući nakon posete sinu, snahi i unucima. Rekao mi je kako je i tužan što odlazi, ali i srećan jer ga je ta poseta sasvim iscrpla. „Kako to?“ – pitao sam ga. Odgovorio mi je da, zbog načina na koji se danas deca odgajaju, ni četiri odrasla čoveka nisu dovoljna da bi usrećili dvoje dece.
Zatim je opisao kako su njegovi unuci preuzeli kontrolu u kući. Na primer, kada bi majka spremila i poslužila obrok, deca bi počela da se žale na tu hranu i da zahtevaju nešto drugo. Ona bi spremno skočila da im udovolji, da bi deca nakon dva zalogaja rekla kako im se ni to jelo ne sviđa. Deda je primetio da je njegova desetogodišnja unuka „izuzetno pametna, ali nema osećaja ni za koga“. Usmerena je samo na ono što ona želi da radi ili da dobije, i potpuno je ravnodušna prema tuđim osećanjima. Izgleda da ne primećuje kako su njeni roditelji nesrećni zato što ona neprekidno nešto zahteva i što nema nimalo zahvalnosti za njihove napore.
“Dete kome se ne omogući testiranje realnosti ne postaje „ohol i arogantan paun“, kao što bismo očekivali, nego postaje preokupirano svojim nedostacima, stvara negativnu sliku o svom telu i razvija veoma nisko samopoštovanje.”
Den Kajndlon, doktor nauka i profesor psihologije na Harvardu, u svojoj knjizi Previše dobrog šteti: Kako podići karakternu decu u doba popustljivosti (Kindlon, 2001), odlično objašnjava ono što se događa takvoj „razmaženoj“ deci. Kada razmišljamo o egocentričnosti, kaže on, na um nam pada egocentrični mališan koji veruje da je najvažnije i najposebnije biće na svetu. Sva deca kreću od te tačke. Odgovaranje na svaku njihovu želju i potrebu jeste ono što zaista pomaže da se stvori preko potrebna povezanost o kojoj smo govorili. Međutim, odojče izrasta u dete koje odgajatelj mora naučiti gde mu je mesto u porodičnoj hijerarhiji i, konačno, u ostatku sveta. Kajndlon smatra da dete kome se ne omogući takvo testiranje realnosti ne postaje „ohol i arogantan paun“, kao što bismo očekivali, nego njegov razvoj kreće u još nepovoljnijem smeru: ono postaje preokupirano svojim nedostacima, stvara negativnu sliku o svom telu i razvija veoma nisko samopoštovanje. Da, ono je egocentrično, u jednom vrlo negativnom i opsesivnom smislu. Odatle potiču svi problemi s motivacijom, poremećajima ishrane, potrebom za stvarima kojima će dokazati sopstvenu vrednost. Ljutnja je još nešto što potpuno zbunjuje roditelje: ona ne nastaje ako deca često čuju „ne“ kao odgovor, niti ako ne dobiju najmodernije igračke, kao što bi savremene majke i očevi verovatno pomislili, već potiče iz osećanja napuštenosti koje uzrokuje to što deca ne provode dovoljno vremena sa nama, tvrdi Kajndlon. Sve to doprinosi onome što on naziva izuzetno tužnom generacijom mladih koji su opterećeni mnogim psihološkim problemima.
Odlomak iz knjige EPIDEMIJA POPUSTLJIVOG VASPITANJA – Učiti iz tuđeg iskustva
Robert Šo, Stefani Vud
Prevod sa engleskog: Magdalena Petrović
Izdavač: Psihopolis institut, Novi Sad, 2012
Odlična knjiga o preterano popustljivom vaspitanju, posledicama gubitka roditeljskog autoriteta i mitu o bajkovitom roditeljstvu koje stvara sve više razmažene dece. Autori kritički preispituju ogromnu štetu koju je popustljivo roditeljstvo nanelo našim stavovima prema razvoju deteta. Duboko ukorenjena i dominantna „ideologija srećnog deteta“ izjednačava ljubav i vaspitanje, a disciplinu i traumu što je razlog da većina stručnjaka nedovoljno poznaje patologiju razmaženog deteta – a razmaženosti je sve više.
Disciplina ne prija deci, ali je za pravilan razvoj deteta isto toliko važna koliko i ljubav. Ova knjiga stiže u pravi čas da vam otkrije kako da spasite i svoje dete i sebe od pošasti popustljivog odgoja, jer saveti koje ćete naći u ovoj knjizi nisu ni nalik onima koje su današnji roditelji navikli da slušaju.
KAKO NAJBOLJE NAMERE MOGU UPROPASTITI DETE
- Kojim putem vašim načinom vaspitanja usmeravate vaše dete?
- Zašto je vaš zdrav razum najbolji vodič kroz vaspitanje?
- Zašto vaspitanje zasnovano na ljubavi nije dovoljno?
- Gde je granica samopoštovanja i egocentričnosti?
SPASITE SEBE I SVOJE DETE OD POŠTASTI POPUSTLJIVOG VASPITANJA
Zašto srećna deca neće da odrastu? Profesor Šo stručno raskrinkava „ideologiju srećnog deteta“ koja vodi ka nesrećnom odraslom životu.
Zoran Milivojević, psihoterapeut
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.