Pokušavajući decu da zaštiti od svih opasnosti, prepreka, povređenih osećanja i strahova, naša kultura oduzela im je mogućnost da postanu uspešne odrasle osobe.
Pišu: Lenor Skenazi i Džonatan Hajt
Prošle godine, u park-šumi u predgrađu Čikaga prolaznik je naišao na tinejdžera koji je sekao drvo. Ne stablo, već neke otpale grane. Svejedno, pozvao je policiju.
Policajci su ispitali dečaka, koji je objasnio da je pravio tvrđavu za sebe i svoje drugare. Lokalne novine javile su da je policija “oduzela alat radi sigurnosti i vratila ga dečakovim roditeljima.”
Na drugom kraju Amerike, predškolci jednog vrtića u Šarloti u Novoj Karolini bili su oduševljeni što su dobili komplet mobilijara za igralište. Međutim, uskoro su deca saznala da neće moći da ga koriste, jer je previđen da stoji na travi a ne na podlozi od drvenog malča. “To je stvar bezbednosti,” objasnio je predstavnik obdaništa. Igranje na travi nije u skladu sa lokalnim propisima.
A tu je i istraživanje magazina Parents (Roditelji) od pre nekoliko godina: “Vaše dete je dovoljno staro da može nakratko da ostane samo kod kuće, i često ostaje. Ali, smete li da ga ostavite u igri sa drugom dok vi trknete do hemijske čistionice?” Nikako, poručuju u tekstu; “Ili povedite decu sa sobom, ili odložite obaveze.” Najzad, “ne želite da nečija osećanja budu povređena ako izbije svađa.”
Princip je jednostavan: Ova generacija dece mora biti zaštićena kao nijedna do sad. Ne smeju da koriste alate, ne smeju da se igraju na travi i definitivno ne treba očekivati da budu u stanju da sami reše čarku sa prijateljem.
To je razlog zbog kog imamo “sigurne zone” u studentskim kampusima i milenijalce koji nikako da stupe u svet odraslih. Čitavoj generaciji dece objasnili smo da nikad ne mogu biti dovoljno sigurna – a ona su nam poverovala.
Bezbednost na prvom mestu
Naravno da smo imali najbolje namere. Ali naši napori da ih zaštitimo vratili su se kao bumerang. Kada odgajimo decu nenaviknutu da se sama suočavaju sa rizicima, neuspesima i povređenim osećanjima, to ugrožava ne samo naše društvo, već i našu ekonomiju. A ipak, moderni način vaspitanja i zakoni osmišljeni su upravo tako da brižljivo neguju nespremnost. Vlada strah da sve što deca vide, urade, pojedu, čuju i liznu može da ih povredi. A kroz visoko obrazovanje širi se strah da reči i ideje sami po sebi mogu biti traumatični.
Kako smo poverovali da generacija dece nije kadra da podnese izazove odrastanja?
Moderni način vaspitanja i zakoni osmišljeni su upravo tako da brižljivo neguju nespremnost. Vlada strah da sve što deca vide, urade, pojedu, čuju i liznu može da ih povredi.
Počev od 80-ih, američko detinjstvo se promenilo. Iz brojnih razloga, uključući i promene roditeljskih shvatanja, nove standarde u obrazovanju, više regulacije, tehnološki napredak i posebno narastajući strah od otmica (slike nestale dece na tretrapacima od mleka učinile su da ova retka pojava deluje kao učestala) – deca su najvećma izgubila šansu da iskuse nenadziranu igru, da istražuju, da sama rešavaju svoje sukobe. To ih je učinilo krhkijim, osetljivijim i zavisnijim od drugih. Naučena su da se oslanjaju na autoritete u rešavanju svojih problema, kao i da će ih drugi štititi od neprijatnosti, što je stanje koje sociolozi nazivaju “moralna zavisnost”.
Sve ovo pretnja je otvorenosti i prilagodljivosti, osobinama koje su mladima neophodne da bi imali uspeha na fakultetu i kasnije. Pošto školovanje ili karijeru započinju nenavikli na frustracije i nerazumevanje, normalno je da su previše osetljivi. Budući da nisu razvili sposobnost za prevazilaženje prepreka, svaki krtičnjak za njih je planina.
Preuveličavanje opasnosti danas je među studentima opšte mesto. Nije više važno šta je osoba želela da kaže ili kako bi razuman slušalac to protumačio, već se jedino računa da li se neko osetio uvređenim zbog izrečenog. Ako jeste, govornik je počinio “mikroagresiju” a sasvim subjektivna reakcija uvređene strane legitiman je razlog da se uputi žalba dekanu ili timu za “reagovanje na predrasude.” Posledica toga je da se i studenti i profesori danas osećaju kao da hodaju po jajima. To ometa slobodnu misao i otvoreno iskazivanje mišljenja – kjučne elemente visokog obrazovanja.
Znajući kako je na univerzitetima, šta tek reći o deci koja su još u školama, a koju neprestano podsećaju da mogu rečima slučajno povrediti druge? Kad današnji osmogodišnjaci postanu osamnaestogodišnjaci koji kreću na koledž, hoće li slobodu govora uopšte smatrati vrednom zaštite?
Roditelji, nastavnici i profesori govore o sve većoj krhkosti koju uočavaju. Teško je a ne zaključiti da su prezaštićivanje dece i hipersenzitivizacija studenata dve strane istog novčića. Preterano se trudeći da zaštitimo svoju decu, činimo ih previše zaštićenim od uspeha.
Deca na povocu
Ako imate preko 40 godina, verovatno ste imali puno slobodnog vremena kao dete – posle škole, vikendima, preko leta. Sad biste verovatno mogli satima da pričate o tome kako ste se igrali u šumi ili vozili bicikl do mraka.
Današnja deca odgajaju se poput teladi. Samo 13% njih pešači do škole. Ona koja putuju autobusom čekaju na stanici u društvu roditelja koji im izigravaju telohranitelje. Na Rod Ajlandu razmatran je zakon po kom bi bilo zabranjeno pustiti dete da izađe iz autobusa po povratku iz škole ako ga ne čeka odrasla osoba koja će ga dopratiti kući, i to bi se odnosilo na đake do sedmog razreda.
Na letnjim kampovima, mladi ne samo da moraju uvek da budu u društvu drugara, čak i kad idu u wc, već danas neki zahtevaju i da uvek imaju dva pratioca – ako dođe do povrede, jedan će otrčati po pomoć a drugi ostati sa povređenim. Odlazak do klozeta postade poduhvat ravan usponu na Kilimandžaro.
Posle škole deca se više ne vraćaju sa ključem oko vrata niti tumaraju po komšiluku. Umesto toga, zaključana su na organizovanim, nadgledanim aktivnostima. Sport za mlade danas je biznis sa obrtom od 15 milijardi dolara i rastom od 55% od 2010. godine. Čak i trećaci su članovi klubova sa kojima putuju, što znači da roditelji takođe provode puno vremena u kolima. Ili su na privatnim časovima. Ili u muzičkoj školi. Ili, ako ništa drugo, sede u svojim sobama i vise na internetu.
Čak i da žele svoju decu da pošalju napolje i poruče im da se ne vraćaju do večere, to više nije tako lako kao nekad. Često neće biti druge dece sa kojom bi se igrali. Na roditelje koji veruju da je za mlade dobro da trknu po hleb ili igraju lopte na ulici obeshrabrujuće utiču razni dušebrižnici, policajci i socijalni radnici koji “nenadziranost” poistovećuju sa “zanemarivanjem i ugrožavanjem”.
Možda se sećate priče o porodici iz Merilenda koja je dva put prošla istragu zbog toga što su svoje dvoje dece od deset i šest godina pustila da se sama vrate kući iz parka. Ili mame iz Južne Karoline koja je završila u zatvoru jer je svoju devetogodišnjakinju poslala na igralište dok je ona radila u Mekdonaldsu. Ili osmogodišnjeg dečaka iz Ohaja koji je umesto u školski autobus ušao u prodavnicu, a njegov otac uhapšen pod optužbom za ugrožavanje deteta.
Sve su ovo primeri novog svetonazora: stava da su deca u opasnosti uvek kada bilo šta rade sama. Ali taj stav je pogrešan. Stopa kriminala u Americi spustila se do nivoa iz 1963. godine, što znači da je većina današnjih roditelja odrastala u daleko opasnijem okruženju. I to nije zato što danas bdimo nad decom – svi nasilni zločini su u opadanju, uključujući i one gde su žrtve odrasli.
Opasne stvari
I svejedno se ne osećamo sigurnijim. Studija iz 2010. pokazala je da je “kidnapovanje” najveći roditeljski strah, iako je daleko opasnije po dete da bude putnik u automobilu. Tokom 2011. godine jedanaestoro dece je kindapovano i ubijeno, dok je 1.140 njih nastradalo u vozilima. U knjizi “Bolji anđeli naše prirode” iz 2011. godine, psiholog Stiven Pinker piše kako je život u većini država danas bezbedniji nego ikada ranije u ljudskoj istoriji, ali mediji paranoju neprestano podižu na viši nivo. Zbog toga je svaki nostalgični potez roditelja dvostruko rizičan: s jedne strane čeka ih strah od kindapera, a s druge – od Službe za zaštitu dece.
Ponekad deluje kao da naša kultura izmišlja opasnosti niotkuda, samo da bismo imali o čemu da brinemo. Tako je jedna biblioteka u Koloradu nedavno zabranila ulaz svima mlađim od 12 godina bez pratnje odraslih, zato što “deca mogu da nalete na opasnosti poput stepenica, liftova, vrata, nameštaja, električnih uređaja ili drugih posetilaca biblioteke.” O da, deca i bibliotečki nameštaj – poznata smrtonosna kombinacija.
Ponekad deluje kao da naša kultura izmišlja opasnosti niotkuda, samo da bismo imali o čemu da brinemo.
Biblioteka je srećom povukla ovaj propis, verovatno zbog nemilosrdnog ismevanja u medijima. Ali razum ne pobeđuje uvek. U jednoj školi u istom gradu deca su dobila listu stvari koje ne smeju da donesu na naučni sajam. Na listi su nabrojane “hemikalije”, “zasađene biljke” i “organizmi (živi ili mrtvi)”. A onda se čudimo zašto američka deca tako loše prolaze na međunarodnim testiranjima.
Možda je najbolji primer toga koliko smo neverovatno preplašeni – grad Ričland u Vašingtonu, koji je uklonio sve ljuljaške iz školskih dvorišta. Znajući da smo kao vrsta “sišli sa drveta”, možemo pretpostaviti da je naša ljubav prema ljuljanju starija od čoveka samog. Ali “ljuljaške su najopasniji deo opreme na igralištima,” kaže predstavnik lokalne vlasti.
Možda mislite da je vaš grad pošteđen ovakvog preterivanja, ali gde je nestala vrteška iz vašeg parkića, gde su klackalice? Komisija za bezbednost potrošača čak upozorava na opasnosti poput kamenja ili panjeva, o koje se može saplesti.
Problem je u tome što deca uče kroz iskustva. Samo ako se sapleteš o panj naučićeš da gledaš gde ideš. Stara je izreka: Pripremi dete za put, ne put za svoje dete. Mi činimo suprotno.
Ironija je u tome što je zapravo opasno ne hodati, ne voziti bicikl ili ne preskakati panjeve. Istraživanje sprovedeno ovog leta otkrilo je da su devetnaestogodišnjaci jednako aktivni kao 65-godišnjaci. Vojska već ima problem što regruti ne znaju da skaču ili naprave kolut.
Međutim, posledice čuvanja dece od rizika nisu samo fizičke, već i psihičke.
O trofejima i traumama
Pre nekoliko godina, penzionisani profesor psihologije na Bostonskom univerzitetu, Piter Grej, pozvan je na konferenciju jednog velikog univerziteta posvećenu “sve većoj osetljivosti studenata”. Organizator je rekao da se broj hitnih poziva savetovalištu udvostručio za poslednjih pet godina. Štaviše, studenti su tražili pomoć oko svakodnevnih problema poput svađe sa cimerom. Dva studenta su zvala jer su našli miša u sobi. Pozvali su i policiju, koja je postavila mišolovku. Osetljivost oko ocena ne treba ni pominjati. Za neke studente, devetka je kraj sveta (kao i za neke roditelje).
Slobodna igra malo toga ima zajedničkog sa slobodnom igrom koju danas dozvoljavamo deci. To su organizovane aktivnosti koje vode odrasli. Deca mogu da se slobodno igraju samo kada roditelji nisu prisutni. Igra je vežbanje življenja.
Porast broja poziva delom može biti pripisan činjenici da se danas osećamo mnogo slobodnijim da priznamo mentalne probleme i da više nismo žigosani zbog njih, što je nesumnjivo dobro. Ali to takođe može značiti, smatra Grej, da više nije nimalo sramota ni biti nesposoban za život i “odraslost”. A to je već problem.
Da li je ovo ishod kulture koja nagrađuje učestvovanje? Lako je ismevati kulturu koja uči decu da očekuju aplauz za sve što urade. Ali mnogo više zabrinjava mogućnost da su ti trofeji za učestvovanje učinili da deca ne mogu da podnesu činjenicu da nisu najbolja u nečemu.
Kada svom detetu ne dajete da se penje na drvo jer se bojite da će pasti, oduzimate mu jedno od klasičnih detinjih iskustava. Ali kad ga prezaštićujete emocionalno, oduzimate mu nešto drugo. “Odgajili smo generaciju mladih ljudi kojima nije data prilika da… iskuse neuspeh i shvate da ga mogu prevazići,” kaže Grej. Kada je sin Lenor Skenazi završio na osmom mestu (od devet) u kluglanju na letnjem kampu, dobio je trofej za osmo mesto. Naravoučenije je jasno: Smatramo da nisi u stanju da podneseš negativne emocije zbog činjenice da si završio pretposlednji.
Svakako, prirodno je što želimo da su nam deca srećna. Ali pravi put do sreće nije još više pohvala; ona se postiže razvijanjem emocionalne otpornosti. Poneseni našom manijom za fizikom sigurnošću udruženom sa našom sklonošću da pričamo o “emocionalnoj sigurnosti,” sistematski smo našu decu uskratili za hiljade izazovnih – i ponekad uznemirujućih – iskustava koja su im bila potrebna da bi stekla tu otpornost. Pokušavajući da ih zaštitimo, oduzeli smo im najbolji trening otpornosti koji postoji: slobodnu igru.
Igra je glavna
Svi sisari se igraju. Igra je prirodni nagon. Nilski konji prave kolutove u vodi. Psi donose štapove. Gazele trče okolo kao da se igraju šugice.
Zašto bi to radili? Tako troše dragocene kalorije i izlažu se grabljivicama. Zar ne bi bilo bolje da se primire pored mama gazela, otkrivajući svet gledanjem školskog programa?
Razlog mora biti taj što je igra dugoročno mnogo važnija za njihov opstanak od puke bezbedbosti. Piter Grej posvetio je veći deo svog naučnog rada slobodnoj igri i njegovo mišljenje je da današnja dečija igra ima malo toga zajedničkog sa slobodnom igrom. U organizovanim aktivnostima poput male fudbalske lige, odrasli vode. Deca mogu da se slobodno igraju samo kada roditelji nisu prisutni. Igra je vežbanje življenja.
U slobodnoj igri deca su izmešanih uzrasta i sama odlučuju šta i kako će raditi. To je prava timska saradnja. Manja deca očajnički žele da budu kao veća, pa umesto da cmizdre kad ne uspeju da postignu go, upinju se iz petnih žila da ostanu čvrsta. Tako se uče zrelosti.
Starija deca, s druge strane, nežnija su kada bacaju loptu mlađoj. Tako se uče empatiji. A ako neko vikne “Hajde da igramo samo jednom nogom” – što je nešto što ne mogu da rade u fudbalskoj ligi, sa takmičenjima (i trofejima!) – otkriće šta znači smisliti i isprobati nove načine na koji se stvari mogu raditi. Rečnikom Silikonske doline, oni uvode i testiraju “novi poslovni model”. Takođe, tako uče da i oni, a ne samo odrasli, mogu zajednički da menjaju pravila kako bi ih upodobili svojim potrebama. To se zove učesnička demokratija.
Što je najbolje, bez mešanja odraslih, deca moraju sve probleme da reše sama – koju igru će igrati, kako da oba tima budu jednakih snaga… A kada dođe do rasprave, sama moraju da nađu izlaz. To je veština koju nije lako naučiti, ali ih motiviše jaka želja da nastave sa igrom. Da se zabava ne bi prekinula, pronaći će način. Tako uče da mogu međusobno da se ne slažu, čak i da se sukobe, ali da na kraju treba da preći preko nesuglasica i nastaviti.
A upravo ovih veština najednom nedostaje na univerzitetskim kampusima.
“Slobodna igra je način na koji deca uče da sklapaju prijateljsva, prevazilaze svoje strahove, rešavaju svoje probleme i uopšte preuzimaju kontrolu nad svojim životima,” piše Grej u svojoj knjizi “Slobodni da uče” iz 2013. godine. “Nema toga što možemo da uradimo, tih igračaka koje možemo kupiti niti “kvalitetnog vremena” i posebnih kurseva koje možemo pružiti deci, a što može nadoknaditi slobodu koju im oduzimamo. Stvari koje deca uče kroz sopstvene poduhvate u slobodnoj igri, ne mogu se naučiti na druge načine.”
Neorganizovano, nenadzirano vreme za igru jedna je od najvažnijih stvari koju moramo vratiti deci ako želimo da budu jaka, srećna i otporna.
Gde su nestali raznosači novina
Ne samo da se deca više ne igraju samostalno. Danas, ona ništa samostalno ne rade. U tekstu za magazin Atlantik, Hana Rozin priznaje da su ona i njen muž shvatili da njihova desetogodišnja ćerka za ceo svoj život verovatno nije provela ni 10 minuta bez nadzora odraslih.
Za prethodne generacije to bi bilo bizarno i preterano zaštitnički. Vladale su neke norme oko kojih je većina bila saglasna. Moralo se imati poverenja u đake prvake da će umeti sama da idu u školu. Sa osam godina dobila bi ključ od stana, sa deset bi počela da raznose novine po susedstvu a sa dvanaest da čuvaju decu. Te norme su nestale, pod naletom straha od kidnapovanja, nadziranih aktivnosti i sve više domaćih zadataka. Današnji roditelji dobro znaju sve o tome šta njihova deca moraju da postignu u obrazovanju, ali ne i koji su koraci ka svetu zrelosti.
Nisu roditelji krivi. Pozivanje osam novinskih redakcija u Severnoj Karolini pokazalo je da niko ne bi za raznosača primio osobu mlađu od 18 godina. Šef policije iz Ohaja izjavio je za medije da deca ne bi sama smela da izlaze iz kuće pre šesnaeste godine. Istraživanje u Britaniji otkrilo je da je 1992. godine skoro polovina dece od 16 i 17 godina imala posao, a danas ga ima samo 20% dece istog uzrasta.
Stvari koje su se do nedavno očekivale od dece danas su nezamislive. Knjiga “Vaš šestogodišnjak: Pun ljubavi i prkosa” objavljena 1979. dolazi sa listom stvari koje dete koje pokazi u prvi razred treba da zna: Može li da crta i boji unutar linija? Ume li da vozi bicikl bez pomoćnih točkova? Može li samo da prošeta po svom kraju (4-6 blokova) do prodavnice, škole, igrališta ili druga?
Čekajte. Šestogodišnjak da ode sam do prodavnice?
Lako je kriviti današnje “helikopter roditelje”. Ali lako je i poslati svoje dete samo u školu kad sva druga deca to rade. Kada je vaše dete jedino, nije baš tako jednostavno. A tu smo danas. Norme su se drastično promenile. Slobode koje su se pre samo jedne generacije podrazumevale, danas su tabu, a u nekim slučajevima i protivzakonite.
Norme su se drastično promenile. Slobode koje su se pre samo jedne generacije podrazumevale, danas su tabu, a u nekim slučajevima i protivzakonite.
Jedva pa noć veštica
U Vejnzborou u Džoridžiji, da biste se marskirali za Noć veštica i obilazili komšije, morate biti mlađi od 12 godina i u pratnji odrasle odobe. Dakle, ako imate decu od 15, 10 i 8 godina, ne možete ih poslati zajedno. Petnaestogodišnjacima nije dozvoljeno da se maskiraju, a ni da budu pratnja mlađoj braći i sestrama. I to u noći kada po tradiciji deci dozvoljavamo da se pretvaraju da su odrasli.
Druge škole i lokalne zajednice sada šalju pisma roditeljima u kojima im traže da decu ne oblače u strašne kostime. Negde se čak organizuju i ophodi parkiranih automobila sa gepecima punim slatkiša, kako bi deca umesto opasnog potucanja od kuće do kuće, obavila svoje prikupljanje na jednom mestu.
Bez zabave i užitka
Kad roditelji deci uskrate nezavisnost, ne samo da im uskraćuju zabavu, već i sebi oduzimaju užitak posmatranja svoje dece kako rade nešto pametno, odvažno ili plemenito, bez dadiljanja odraslih.
Takav užitak doživela je kolumnista Vašington Posta kada je jednog dana nenadano primila poziv od svog osmogodišnjeg sina. Slučajno je, umesto da ostane u školi posle nastave, krenuo kući, i kada je shvatio da mama nije tu, odlučio je da ode do prodavnice udaljene nekoliko blokova – po prvi put. Mama je isprepadano dojurila, samo da bi zatekla sina kako ushićemo pomaže prodavcu da slaže robu po policama. Dobio je i užinu i uradio svoj domaći. Bilo je to popodne koje nikad neće zaboraviti, kao ni njegova ponosna majka.
Kad svojoj deci ne damo da išta rade sama, ne možemo ni da uvidimo koliko su u stvari sposobna, a zar to nije jedno od najvećih zadovoljstava roditeljstva? Moramo roditeljima pomoći da se opuste dok žive u društvu koje im to ne dozvoljava. I moramo se postarati da zbog toga ne budu uhapšeni.
Šta treba da učinimo?
Pokušavajući decu da zaštiti od svih opasnosti, prepreka, povređenih osećanja i strahova, naša kultura oduzela im je mogućnost da postanu uspešne odrasle osobe. Društvo ih tretira kao emotivno, društveno i fizički krhke, i oni takvi postaju.
Deca znaju da su njihovi roditelji imali više slobode da se sami kreću i više slobodnog vremena da čitaju, majstorišu i istražuju. Svesna su i da se ranije verovalo da će deca umeti da prime pokoji udarac, u školi i van nje. Nadajmo se da će i današnja deca početi da zahtevaju istu nezavisnost i poštovanje. Na kraju krajeva, oni su ti kojima je oduzeta sloboda.
Današnja deca su bezbednija i pametnija nego što ih ova kultura smatra. Ona zaslužuju slobodu koju smo mi imali. Budućnost zavisi od toga.
Prevela i priredila: Jovana Papan
Izvor: Reason.com / Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Bravo!
Fenomenalna Lenore Skenazy! Zena inspiracija i glas razuma!