Aleksandra Cvijetić je jedan od osnivača i urednika portala za roditelje Zelena učionica. Kao mama Anje i Ognjena, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Ovo mi je oduvek bilo najteže pitanje. Uvek mislim da odgovor treba da zvuči istovremeno skromno i pretenciozno. Da je nedovoljno dobro i ofucano ako kažem da sam na prvom mestu mama. Ali to je zaista tako. Pre nego što sam dobila svoje prvo dete, bila sam od onih „ja to neću nikad” majki. Mislila sam da deca neće uticati na mene tako da ja odustanem od onoga što sam bila pre toga – žena sa karijerom i radnim vremenom od 9 pa dok se posao ne završi. Onda je došla Anja, ubrzo za njom i Ogi i shvatila sam da ne mogu. Ne mogu da budem savršena na svim frontovima. Savršen radnik koji može da ostane prekovremeno i savršena mama, nasmejana i dostupna svojoj deci. Pošto sam po prirodi perfencionista, morala sam da biram. Odabrala sam ono što mi je važnije – da budem mama. To je uloga koja mi je dala krila da uđem u neke druge vode i postanem mama preduzetnica, na jedan drugačiji način. Sa još par kolega vodim portal za roditelje i nastavnike www.zelenaucionica.com, a radno vreme prilagođavam svojoj deci. Verujem da je, u današnjem društvu kada se od žena očekuje da rade kao da nemaju decu, a da odgajaju decu kao da ne rade, to najbolji recept. Naravno, za one majke koje sebe vide u takvoj ulozi.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Postala sam mama u kasnim dvadesetim. Mislila sam da je to, za današnje pojmove rano. A onda mi je babica u porodilištu, nakon pitanja koliko imam godina, rekla: „A pa ti si starija prvorotka!”:). Mislim da se nikad u životu nisam osećala toliko staro.
Ja sam se toj novoj ulozi posvetila cela. Uradila sam baš ono što će vam većina žena reći da ne treba da radite – zapostavila sam sebe. Ali ja sam se samo tako osećala kao da radim ispravnu stvar. Dojenje je bilo jedina opcija, iako je Anja bila uspavana beba koja je na početku spavala i po 22 sata na dan. Nisam je ostavljala nikom na čuvanje duže od sat vremena prvih godinu dana. Ne zato što mislim da tako treba, već zato što sam tako osećala. Naravno da je bilo trenutaka kad sam mislila da ću pući po šavovima, ali sam se trudila da uvek mislim na to da je sve to trenutno i da će proći brže nego što mislim.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u u 20/30/40-im?
Mislim da se to ne može generalizovati. Postoje žene dovoljno zrele i spremne da budu majke sa 18, a postoje i one koje sa 40 nisu na to spremne. Ako želite bogat društveni život, putovanja, izlaske, nemojte rano zasnivati porodicu. Ali svakako da godine nisu te koje nas definišu kao roditelje.
Ja ipak glasam za ranije zasnivanje porodice jer postoje dve važne prednosti. Prva je ta da su veće šanse da će vam to poći za rukom (jer danas u Srbiji, stotine hiljada parova imaju problem da dobiju dete). Druga, skoro podjednako važna stvar je to što, ako rodite u četrdsetim, velika je verovatnoća da bake i deke neće biti dovoljno vitalni da uskoče i pomognu. A to nekad zaista mnogo znači.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Najviše duhovitih situacija je, čini mi se, bilo u porodilištu. Ali one nisu baš za javnost :). Ja sam bila mama paničar, pa je verovatno drugima u mom okruženju sve što ja radim bilo pomalo smešno.
Dobro se sećam jedne moje prijateljice koja je dobila dete nekoliko meseci pre mene i, kad sam se porodila, čestitala mi je na nesvakidašnji način: „Dobro došla u klub mama, analizatorki dečje kake.” Jer, kad dobiješ dete, upravo to i postaneš. Nijedna pelena ne završi u smeću a da pretbodno niste dobro izanalizirali njen sadržaj.
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Onda kada počnu da se tope pri pogledu na bebu u kolicima. To je pravi trenutak i nijedan drugi. Ma šta da piše u ličnoj karti.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Naučila sam da ne osuđujem. Dok ne dobiješ decu, gledajući druge roditelje uvek misliš da ćeš ti to bolje (valjda ljudski rod tako i opstaje – da ne mislimo da mi to možemo bolje, pitanje je da li bismo uopšte pokušali :)).
Zelena učionica je, jednim svojim delom nastala kao rezultat moje potrebe da budem bolji roditelj, ali i da pomognem drugima koji su se našli u toj ulozi da pronađu pravi model roditeljstva. Kao i Detinjarije, trudimo se da pružimo različite poglede na roditeljstvo i ponudimo različite stilove vaspitanja. Jer, na kraju dana, nije bitno da li ste vi možda viknuli na dete, izgubili strpljenje, bili ljuti. Bitno je to da dete zna da je voljeno i onda kada to možda tako ne izgleda. To je jedna od stvari koje svakodnevno ponavljam svojoj deci – i kad je ljuta, mama vas voli najviše na svetu. Neverovatno je važno da oni to znaju.
Ovo me niste pitali
Dodala bih samo da je i u roditeljstvu, kao i u svemu drugom čime se bavite, edukacija strašno važna. Majčinski instinkt je uvek bio najvažniji, ali i on ume da pogreši. Ili ponekad, jednostavo, zaćuti. Ako se trudite da se kao roditelj edukujete, čitate, učite od drugih, sigurno da ćete se u toj ulozi bolje snaći.
Verujem da ima onih koji će sada reći da naše bake nisu morale da se edukuju, ali ja ne smatram da naše bake treba da nam budu uzor. Treba da težimo da budemo bolji od njih.
Izvor: Detinjarije.com
Koliko te placa farmakomafija da siris lazi po svom zelenom sajtu?