Dragana Minić Stefanović je novinar i autorka bloga Bababloga. Kao mama dva dečaka, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Ja sam Dragana Minić Stefanović, imam 35 godina i ponosno ističem da sam Miloševa i Petrova mama, premda nam mnogi, na prvi pogled, to ne veruju.
Diplomirani sam novinar sa svesno prekinutom karijerom u novinarstvu jer sam želela, planirala i bila ozbiljno posvećena cilju da se ostvarim kao mama.
Volim da hodam i svuda idem pešaka. Fizičke distance merim minutima, pa ako vam kažem “do tamo ima pola sata”, znate da je u pitanju oko 6 kilometara.
Trenutno sam frilenser, kreiram i pišem raznovrsne internet sadržaje za druge firme i pojedince, autor sam bloga Bababloga i želja mi je da jednog dana imam svoju emisiju ili makar knjigu.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Mama sam postala 17 dana pre svog 30. rođendana. Iako sam se spremala za tu ulogu, jer sam prvu bebu dobila vantelesnom oplodnjom, bila sam zbunjena, uplašena i po mnogim pitanjima nesnađena. Teoriju sam izučavala, ali je praksa u početku boluckala. Bilo je suza i pitanja “kako ću ja sad, jesam li dovoljno dobra” ali sam imala jaku podršku u kući, te suprug i ja kroz šalu volimo da kažemo i “a dojenje nam je osobito uspelo”.
Drugoj se bebi uopšte nismo nadali jer su teoretske šanse da zatrudnim prirodno postojale, ali su bile male, tako da je brzo usledio novi šok. Kad je prvenac imao 10 meseci, saznali smo da nam stiže druga beba. Tad sam plakala, jer posle velikog truda, pažnje i discipline da dobijemo prvog, drugi se dogodio prirodno i tako lako. Tih suza ću se doživotno sećati.
Život sa dve bebe je lep, ali nije lagan. Razlika od svega 19 meseci između njih dvojice nosila je sa sobom mnogo neprospavanih noći, jer dok se jedan budio za podoj, drugi je noću plakao zbog zubića i tako na smenu. Avanture skakanja iz mesta da se stariji ne povredi dok drugog držim u naručju su tek za pamćenje, kao i nabavke i odlazak u prodavnicu kada obojica neutešno plaču, a po mnogo pelena se moralo ići.
Sa ove vremenske distance mi je smešno, iako sam tada umela da zakukam na glas i zatražim pomoć.
I kako sam se onda snašla? Sa njih dvojicom je bilo snalaženje na dnevnom nivou i više nije bilo mnogo vremena i energije da se zapitam “jesam li dobra kao mama”.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u 20/30/40-im?
Za mene je prednost biti mama bilo kad. Mama treba da je zdrava, srećna i zadovoljna i ako je sve tako onda je majčinstvo prednost bez mana.
Gledajući iz svog ugla, ja sam postala mama u godinama kada mnoge žene grade uspešne karijere. Mnogo uspeha na tom polju, a pre majčinstva nisam postigla. Bilo je dana kada sam bila očajna i pitala se hoću li biti još nešto osim “mama”. Sada, kada su dečaci stariji i kada ne zahtevaju onoliku pažnju i negu kao kada su bili bebe uviđam da i ja imam mnogo vremena za sebe i svoje napredovanje u poslovnom smislu.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Bilo je toga, ali opet nisam bila sigurna da li mi je više situacija za smejanje ili plakanje. Te već pomenute nabavke, pa kad počnemo da vadimo iz auta kese, decu, kolica… Naravno kolica napakujemo svime iz prodavnice, a decu u naručje. Prolazili su dani, a nama je počelo nešto baš jako da smrdi u hodniku, baš tamo gde su odložena kolica. Pretpostavke su bile da se oseća kanalizacija, da je vazdušni pritisak bio takav da ceo grad smrdi… Onda pitam i supruga “jel osećaš?… Ma Beograd smrdi danima, kad god šetamo smrdi”, dok nismo primetili da za sobom ostavljamo i crveni trag i konačno ukapirali da je jedna kesa, baš sa svežim mesom ostala u korpi kolica i to prekrivena ćebencetom.
Ili krenemo kod bake sa dve kese. U jednoj je smeće, u drugoj bakine šerpe… Normalno bacimo šerpe, a baki isporučimo kesu sa đubretom.
Premor i manjak koncentracije me je često uvodio u razne situacije, na koje smo mogli i da se nasmejemo.
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Svaka žena to treba da oseti sama. Važno je da se dete želi i da mu nikad ne nedostaje ljubavi. Neka to može da oseti u 20 godina, neka u 40… Meni se ta želja javila sa 25 i znala sam da sam spremna, kao i da ću biti srećna ako se dogodi.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Roditeljstvo mi je pokazalo koliko zapravo psihičkog i fizičkog napora mogu da izdržim. I da ostanem smirena i staložena u situacijama u kojima bih, da sam bez njih, brzo planula. Sasvim spontano sam uvidela kako moje raspoloženje utiče na njih i kako se lako prenose te vibracije. Onda sam se trudila da za njih budem provodnik dobre energije. Bilo je dana kada mi nije išlo, tada je njihov tata stupao na scenu, a meni davao vremena da se odmorim. Meni je najvažnije da se slušamo. Deca će vam sve reći i pokazati samo ako ih čujete. Trudim se da za njih budem pažljivi slušalac i uhvatim svaki novi momenat u njihovom odrastanju.
Detinjarije već šest godina organizuje kulinarske radionice sa Nenadom Gladićem – Lepim Brkom, na temu đačke užine i doručka, sa ciljem da se deca uključe u spremanje hrane i počnu zdravije da jedu. Kakva je situacija u vašoj porodici po ovom pitanju?
Šta da kažem, a da ne slažem. Naravno da se staramo da jedemo što zdraviju hranu, pa sam vođena time zasadila i svoju prvu baštu iako i dalje veliki deo namirnica uzimamo od bake i deke iz sela. Jedemo domaću hranu, ali volimo i gumene bombone, lizalice, sladoled na štapiću kada smo u šetnji. Za doručak možemo imati ovsene pahulje sa voćem, a onda za užinu palačinku sa kremom. Naravno da im svesno ne dajem neke stvari, ali mnogo toga im i ne branim. Zato i ne preteruju ni u čemu, pa se nađemo i u situaciji “hoćeš lizalicu?”… “ne hvala, ne mogu sada” , a to je, ako se ja pitam, vrlo zrela komunikacija i odnos prema hrani za dečaka od 5 ipo godina.
Zajedno smo do sada spremali voćnu salatu, mesili domaći hleb i mutili testo za palačinke. Mogu reći da su moji dečaci veoma zainteresovani za kuhinju i sve što se dešava u njoj. Suprug i ja volimo da kuvamo, tako da mislim da će i oni u tome baš uživati.
Ovo me niste pitali
Prošla sam kroz vanmateričnu, vantelesnu i prirodnu trudnoću u kratkom vremenskom periodu. Želim da kažem da su svi ti ciklusi zahtevni, i po psihu žene ponekad veoma teški. Ali ako je želja jaka, podrška sve vreme prisutna i kroz to može da se prođe bez većih posledica po zdravlje žene. Veliku empatiju osećam prema svim ženama koje se trude i nastoje da se ostvare u ulozi majke i mogu reći još – nije važno u kojim godinama, važno je da želimo i da se desi!
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Nema komentara.