O meni
Zovem se Lidija i ja sam Anjina mama. Bavim se obnovljivim izvorima energije i zaista uživam u svom poslu, kao i vidicima koji mi se kroz posao otvaraju. Trudim se, balansiram i uglavnom sve postižem, a na kraju dana sam uglavnom premorena. Ali, vredi.
Kao i svaka mama, sa punim radnim vremenom, naučila sam da ključ uspeha leži u dobroj organizaciji. To podrazumeva, to-do liste, rokove, podsetnike, alarme, kao i sve dostupne poslovne strategije. Smatram da sve može da se uskladi, ali neophodno je odrediti svoje prioritete i čvrsto ih se držati. Kako sve u životu dolazi sa cenom, znala sam da je malo sna najmanja cena koju mogu da platim za divnu porordicu i posao koji me ispunjava. Ustajem u 5 sati svako jutro. Naredna dva sata su rezervisana samo za mene, pripremam se za sastanke, proveravam prezentacije, spiskove obaveza. Pijem kafu na miru, čitam i spremam se, kako bih potpuno spremna zakoračila u novi radni dan. Smatram da je taj početak ključan za sve što postižem u danu. U 7 sati ostatak ekipe ustaje i tada kreće prava gungula. Spremamo se, doručkujemo, uzimamo ranac, tašnu, laptop, šta kome pripada i – trka počinje.
Kada odvezem dete u školu, odlazim na posao. Često se radni dan rastegne do večernjih sati, ali tako je već godinama i svi su navikli da sam u petoj brzini. Ako su nekada i prigovarali, odustali su, a mene je petnaestogodišnji rad u dinamičnoj FMCG industriji naučio da ako usporiš, zaostaješ. Sada već drugačije i ne bih mogla.
Imam pomoć u kući, a baka i deka servis je nezamenjiv i na njima je ogroman deo obaveza. Oni su preuzeli veliku odgovornost, mnogo nam pomažu i zahvalna sam im na tome.
Predveče na red dolaze Anjine aktivnosti, koje su brojne i pravi je izazov sve postići. Suprug i ja se trudimo da se svako veče okupimo do 20 časova kod kuće, kako bismo proveli barem sat vremena zajedno, pre spavanja. Tada gasimo sve elektronske uređaje i razgovaramo. Svako prepriča svoj dan, šta mu se lepo desilo, kao i ono što se desilo, a bilo je manje lepo. To je već godinama naša porodična praksa. Zajednički dolazimo do rešenja, diskutujemo, iznosimo mišljenje.
Jedna od mojih čvrstih odluka, oko koje nema pregovora, jeste da vikende ostavljam za porodicu. U petak uveče ugasim laptop i ne uključujem ga do nedelje uveče, kada pripremam materijale za ponedeljak. Za sada to savršeno funkcioniše i vikendi su zaista naše vreme, koje želimo da iskoristimo na najbolji mogući način – putujemo, treniramo, družimo se..
Jedno veče mesečno rezervisano je za moje prijateljice i tada idemo na večeru, vino i muziku. Uglavnom se bavimo sličnim poslovima i u sličnim smo životnim fazama, pa nam nikada ne fali tema za razgovor. One su moja velika podrška i verujem u naš mali ženski savez.
Raspored je gust, planovi su ambiciozni, ali mi smo kao porodica, uigran tim i zaista lepo funkcionišemo, idemo zajedno kroz život, gradimo i stvaramo. Ništa ne pada sa neba i svesni smo da moramo da radimo i da se borimo, ukoliko želimo da živimo onako kako smo odlučili. Anja zna da svaki uspeh leži u posvećenom radu, kao i da će svaki rad biti, u nekom trenutku, nagrađen. Učim je da postavlja ciljeve, da ih raščlanuje i da pronalazi načine da ih ostvari. U njoj prepoznajem svoj gen za perfekcionizam, te sa ponosom gledam kako se bez pogovora bori sa zadacima i ne pristaje ni na šta manje od svog maksimuma. U svakom zadatku daje sve od sebe, a to mi je najvažnije, jer smatram da je to jedna od najvećih životnih mudrosti.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Snašla sam se sjajno i majčinski instinkt je potpuno prirodna stvar za ženu. Iako smo suprug i ja u hodu tražili model roditeljstva koji bi nam odgovarao, naša osnovna misija bila je da Anji pružimo što više pažnje i ljubavi.
Kada razmišljam o prvim koracima koje sam napravila kao mama, slatko se smejem. Bilo je tu nespretnih, nesigurnih koraka, ali mislim da sam se uspravila pre malene, što mi je bilo neophodno kako bih potrčala za njom i izvela je na pravi put. Anja je oduvek živahno dete, pa je već sa osam meseci stajala, a pre prvog rođendana napravila svoje prve korake. Rasla sam pored nje, učila i jačala. Sa svakim njenim uspehom, postajala sam bolja verzija sebe. Sada sam u tridesetim godinama i kada se osvrnem, shvatam da sam uradila sjajan posao.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u u 20/30/40-im?
U mom slučaju majčinstvo se desilo u dvadesetim godinama. Kada sam našla pravog partnera, poželela sam dete i bila sam među prvima iz svoje generacije sa bebom u naručju. Tridesete godine su mi, do sada, donele dosta rada na poslovnom planu, selidbe, život na tri različita kontinenta, sticanje dodatnih znanja. Šta će četrdesete da donesu videćemo, ali apsolutno i ogromno DA za majčinstvo u svakim godinama koje su za ženu “one prave”.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Ja ovde ne znam šta bih pre navela. Sve je bilo duhovito i divno u isto vreme.
Jedna od komičnih situacija, bila je, kada je Anja je u školi, mislim da je tada imala 6 godina, dobila zadatak da nacrta mamu i šta njena mama najčešće radi. Kako su sva deca dobila isti zadatak, bilo je tu pregršt crteža mama sa usisivačem, za šporetom, za radnim stolom ili kompjuterom. Moja ćerka je nacrtala vilu i napisala: „Moja mama više od svega voli da kupuje cipele“, a u holu škole dočekao me je crtež – ja sedim u radnji, gomila cipela oko mene i prodavačica mi pruža još jedan par. Zatekla sam grupu mama koje su se gurkale i šaputale: „to je ta, to je ta“, jer je većina njih bila predstavljena sa kuvarskom kapom na glavi ili sa usisivačem u rukama. Sada mi je jasno da tada nije trebalo da potonem od blama, kao i da uopšte pomislim da radim nešto pogrešno. Mi imamo svoje rituale i moja Anja učestvuje u većini mojih dnevnih aktivnosti, koje su prilagođene njenom uzrastu, pa tako i u kupovini cipela. Zašto da ne, ja sam mama koja voli cipele. Ali više od svega Anju.
Treba li da spomenem da sam svaki sledeći roditeljski sedela u magarećoj klupi?
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Dati nekome život ozbiljna je odluka. Zahteva zrelost i ozbiljnu psihičku stabilnost. Ulogu roditelja suprug i ja shvatili smo vrlo ozbiljno, a Anja je planirano i željeno dete. Sve je od starta podređeno njenom odrastanju i razvoju, a mislim da joj svi pružamo najbolje od sebe. Anja je centar našeg sveta i sve ostalo je marginalno naspram njenog osmeha. Moja mama ima divnu izreku i često mi je ta rečenica u glavi, a glasi ovako – ženi sve može da se oprosti, osim da je loša majka.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Roditeljstvo je otkrilo moju brižnu, mekšu i popustljivu stranu. Majčinstvo me je potpuno promenilo, na bolje.
Najznačajnije u našem odnosu je ogromno poverenje. Imam stopostotno poverenje u svoju ćerku, kao i ona u mene. Divim se mnogim njenim osobinama. Ne sećam se da sam ikada rekla – slušaj, obavezno moraš biti skromna, a ona je izuzetno skromno dete. Vodila me intuicija i nisam primenjivala ničija pravila. Kakva sam u životu, takva sam i kao majka. Smatram da je to jedino ispravno, jer se samo u svojoj koži snalaziš dobro i samo tako možeš biti nečiji uzor.
Ovo me niste pitali
Možda zvuči kao kliše, ali deca se ugledaju na nas i zbog njih moramo da težimo da budemo najbolja verzija sebe. Smatram da se dete ne vaspitava rečima već primerom, nikako ograničenjima, već mogućnošću izbora. Držim se pravila da ne lomim detetov karakter, jer deca se rađaju sa karakterom i ne bi trebalo da budu naši klonovi, već svoji ljudi. Puštam je da izlazi iz zone komfora. Razvijamo znatiželju, empatiju, ljubav prema životinjama. Učimo šta je pravo drugarstvo i imamo puno drugara. Vrlo dobro znamo šta je poštovanje i ta reč je on najranijeg doba deo Anjinog vokabulara. Granice u našoj porodici nisu rigidne i o njima se diskutuje. Podstičem debatu i ako me Anja ubedi da treba da legne malo kasnije i da odgleda nešto na televiziji – sjajno, biće po njenom! Ali moraće da mi obrazloži zašto je baš taj program dobar za nju i šta će novo naučiti iz viđenog. Učim je da razmišlja svojom glavom, učim je asertivnosti, učim je ljubaznosti i razumevanju. Učim je dobroti i toleranciji, kao i da sreća leži u pomaganju drugima i da to hrani našu dušu, a dušu je najteže nahraniti. Učim je duhovnosti. Podstičem je da čita što više, jer knjiga je čovekov najbolji prijatelj. Učim je da je greška potpuno normalna i neizbežna, kao i da svi grešimo. Kada je potrebno kažem – izvini mama je pogrešila i mama nije savršena. Niko nije. Učim je da nema idole i da ne idealizuje nikoga, jer se posle, po pravilu, razočara.
Učim je da bude svoja, kao i da sutra postane jaka, nezavisna i stabilna žena. Učim je da su prepreke, u stvari, izazovi i da nema toga što ona ne može, uz malo truda, da uradi i postigne. Uveravam je da je njena jedina obaveza, prema meni, da u životu bude srećna. Učim je da mudro bira ljude oko sebe jer će joj od tog izbora zavisiti budućnost. Negujem njeno samopouzdanje i stalno joj ponavljam da je mama bezrezervno voli i da ni u najlepšim snovima nisam mogla da zamislim savršeniju ćerku od nje.
Izvor: Detinjarije.com