Mirjana Ćuk po struci je naučnica, biolog. Zaljubljenik je u prirodu. Kao mama dva sina, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Ja sam Mirjana Ćuk, Ivanova supruga i mama dva divna dečaka – Nemanje i Uroša. Takođe, ja sam docent na Departmanu za biologiju i ekologiju, Prirodno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu i i zaljubljenik u prirodu. Već 10 godina sam zaposlena na katedri za Botaniku. Osnovni fokus mog naučnog istraživanja jeste fitocenologija, odnosno proučavanje vegetacije. Raznolikost, zastupljenost (udeo) biljaka i njihova kombinacija na nekom području nije slučajna. Uslovljena je brojnim faktorima kao što su klima, reljef, geografski položaj, geomorfologija, istorijske prilike…kao takva, vegetacija je osnov svakog ekosistema. Naime, ne samo da su nama važne biljke kao resurs, one su sklonište i izvor hrane (direktno ili indirektno) većini živih organizama u prirodi. Stanje i stabilnost vegetacije predstavlja stabilnost ekosistema. Ukoliko nešto naruši stabilnost biljne zajednice, to može dovesti do kolapsa čitavog ekosistema i masovnog izumiranja konkretnih vrsta (primer tropske kišne šume, stepe). Ovo nas dovodi do drugog važnog fokusa mog naučnog delovanja, a to je zaštita staništa. Osim što je to moralna (emptska) obaveza čoveka kao samo jedne od živućih vrsta (dakle nemamo pravo da svojom dominacijom ugrožavamo druge vrste – nismo srećni kada jedna vrsta virusa nas ugrožava, jel da?), to je i zakonska obaveza. Srbija je kandidat za članstvo u EU, gde su jasno postavljeni zakoni koji nas obavezuju da retka i ugrožena staništa štitimo. Postoji, između ostalih akata, i Direktiva o staništima, kao i Direktiva o vrstama, koje se adaptiraju i za diverzitet i značaj prirodnih vrednosti u Srbiji. Dakle, nas i zakon obavezuje da proučavamo i štitimo raznolikost vrsta, i njihovih staništa.
Pored toga, u prirodi je sve povezano. Možemo prirodu posmatrati kao porodicu u kojoj smo mi ljudi samo jedan član. Kakva je porodica u kojoj se neki član ponaša nesmotreno, bahato, bez poštovanja? Disfunkcionalna. Preti joj kolaps. Isto je i sa prirodom.
Mi smo i u obavezi da stalno vršimo monitoring vrednih staništa i onih vrsta koje su ugrožene i borimo se za njihov opstanak. Zašto? Zato što moramo sačuvati ove oaze netaknute prirode koje su nam nezamenjiv resurs (da na kraju sagledamo i našu korist), moramo naučiti kako da ih održivo koristimo. Dakle, ne prekomerno, već planski i u skladu sa kapacitetom prirode, da ne bismo ostali bez resursa. Moramo reagovati pre nego što bude prekasno. Moramo, jer devastiranjem vegetacije utičemo, posredno na kvalitet vazduha koji udišemo, hrane i vode koju konzumiramo. Jednog dana kada to budemo shvatili, obezbedićemo sebi miran život i opstanak na planeti. Ako shvatimo. Do tada nauka interveniše, oslanja se na zakon i tako udruženo čini jake napore da učini nešto dobro za čitavu zajednicu.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Roditeljstvo je sigurno najvažniji “projekat” na kom sam angažovana. Početak mama-staža je bio u bojama usklađivanja posla sa roditeljstvom. Mama sam već 5 godina, od svoje 30-te. Početak nije bio jednostavan, jer je realizacija ovog projekta otpočela baš u finalu izrade moje doktorske disertacije, a to je momenat kada je kandidat prirodno na rubu strpljenja, iscrpljen od višegodišnjeg fokusiranog rada. Svakako, nauka sama po sebi uzima puno energije. Nauka je posao, koji retko odmara 🙂 Mora da se neguje, održava, ulaže u nju. To je poziv koji vas uzima u celosti, a ne zanimanje koje ima radno vreme od osam sati, sa pauzom za ručak i vikend.
Balans između dve najveće ljubavi – porodice i nauke je najteži zadatak sa kojim sam se susrela. Vremenom se stvari poslože same, ali početak je svakako bio težak. Uvek se bojite da ćete negde nešto važno propustiti.
Sigurna sam da ovo prolaze sve mame koje podjednako vrednuju svoju karijeru (bez obzira čime se bave) i svoju porodicu. Biti uspešan u oba segmenta jeste moguće, uz puno truda, ali i strpljenja prema sebi samoj.
Samo upoznavanje sa roditeljstvom je bilo iznenađujuće. Sasvim novo iskustvo na koje niko ne može da vas pripremi. Definitivno puno teških momenata, ali isto tako, preplavljeno srećom i ljubavlju za koju nisam znala da može da postoji. Zaljubljeni pogled deteta kada vidi svoju mamu je nešto što je teško objasniti nama poznatim rečima. Osećaj kada ste svesni da je taj pogled upućen vama – takođe.
Po mom iskustvu koje su prednosti i mane majčinstva u 20/30/40-im?
U razgovoru sa drugim mama, često zaključujemo da se sa godinama nagomilavaju pitanja i strahovi. Biti mama u 20-im verovatno znači da neke stvari manje umaraju i brinu. U 30-im se sigurno “šta ako” češće javlja. Sama činjenica da se mame koje prvi put rađaju u 30-im tretiraju i imenuju starijim prvorotkama, što podrazumeva niz dodatnih testiranja i opreza u trudnoći, do porođaja – sigurno malo proširi dijapazon zabrinutosti. Verujem da je tako i u slučaju mama u 40-im.
Sa druge strane, iako su mlađe mame možda više relaksirane, one su danas sve veći raritet. Uzrok tome svakako jesu karijere, ali i socijalno-ekonomske (ne)prilike. Mnogi parovi teže ka izgradnji stabilnosti u smislu posla ili stambenog pitanja, pa se tek potom odluče za proširenje porodice.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena majka?
Sećam se prve večeri kada sam izašla sa starijim sinom iz porodilišta. Prihvatanje da sam “glavna i odgovorna” za njegov rast i razvoj me, pa malo je reći – prepala. Celu noć sam gledala da li diše i guglala kako se ponašati u nekim nepredviđenim situacijama sa novorođenom bebom. Nisam ni trenula, ni minuta spavala. Iz ove perspektive je to tako smešno, ali prosto nemoguće pripremiti sebe za takvo iskustvo..
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je vreme za decu?
Ovde moram da iskoristim onu passe frazu da se nikada ne desi idealan momenat, ma koliko mi tome težili. Važno je samo pratiti sebe i partnera, kada se to istinski poželi (a svi materijalni nedostaci utišaju i zanemare). Kada zaista osetite potrebu-sigurno ste spremni. Nekome to dođe sa 20, nekome sa 40 i svaki izbor je sasvim u redu. Lična spremnost na to što je u potpunosti drugačije od svega do tada proživljenog je jedini imperativ.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Od dece i uz decu puno možemo da naučimo. Pre svega vam svojim bivstvovanjem u potpunosti preokrenu svet u nešto lepše, šarenije, razigranije. Potom, kako odrastaju, otkrivate svakodnevno nove oblike radosti. Shvatite da nema kraja toj ljubavi i da svakodnevno samo raste i sve vas više obuzima. Takođe, kako odrastaju, naučite najpre sebe da budete smireni i strpljivi, jer takvi ste njima najbolji. Svakodnevno se trudite da budete najbolja verzija sebe, jer ni jedan dan nema reprizu, oni rastu i, na kraju odlaze. A ono što ste utkali u njih im određuje put.
U odnosu roditelja i deteta, kao i u svakom odnosu koji je kvalitetan je važno poštovanje i poverenje. Poštovanje – međusobno uvažavanje, osluškivanje tuđih emocija i utišavanje egoizma. Poverenje je osnova za izgradnju značajnih čovekovih vrednosti. Trudim se da moja deca nauče da je laž nešto nedopustivo. Da je istina, ma kakva bila, prihvatljiva. Da je doslednost obavezna. Da se obećanja obavezno ispunjavaju.
Detinjarije već šest godina organizuje kulinarske radionice sa Nenadom Gladićem – Lepim Brkom, na temu đačke užine i doručka, sa ciljem da se deca uključe u spremanje hrane i počnu zdravije da jedu. Kakva je situacija u vašoj porodici po ovom pitanju?
U našoj porodici, svi su gurmani. Ja jako volim da kuvam i kuvam svakodnevno. Stariji sin (5) je najčešće u kuhinji sa mnom. On uživa u tome, a neke stvari već može samostalno da radi. Kuvanje nam je igra, vreme u kom je on kvalitetno animiran i to je razlog zašto sam ga uključivala od njegove treće godine u ove aktivnosti. Dakle, veoma je raspoložen za spremanje hrane.
Što se tiče izbora namirnica i zdrave hrane, tu postoji određena doza animoziteta prema povrću, koju prevazilazimo kompromisima, zanimljivim receptima i uz puno razgovora. Meni je izuzetno važno šta jedu, a trudim se da dopadljivim načinom pripreme dobiju svoju dozu zdravlja.
Ovo me niste pitali
U podizanju deteta je veoma važno dati mu slobodu. Slobodu da bude “samo dete”, slobodu da odabere ono što ga zanima, slobodu da sutra odabere svoj put. Iako smo i suprug i ja ambiciozno gradili svoje karijere, nikada nismo bili opterećeni kakav put će odabrati naša deca. Važno je samo da su srećni. U skladu sa time, ne opterećujemo ih sa časovima jezika, muzike, sportova. Ako uočimo neku sklonost, detetu ponudimo adekvatan sadržaj, a on sam odlučuje da li se na tome zadržava ili ne. Užasno je tužno oprećivati decu obavezama u periodu kada oni uče kroz igru i trebaju samo lopte i klikere.
Takođe, bez obzira na naša profesionalna opredeljenja, imamo dogovor da ne forsiramo ni jednu profesiju kod dece. Razlog je već pomenut – važno je da sami pronađu sebe i svoj put. Jedino tako čovek pronađe svoju sreću.
Sa druge strane, to što je moj posao fokusiran na prirodu i zaštitu prirode i generalno nauku, svakom detetu, pa i mom, bude u nekom momentu interesantno. Moj stariji sin rado odlazi sa mnom u laboratoriju ili na terenska istraživanja, što mene posebno raduje, jer smatram da je povezanost sa prirodom od ogromnog duhovnog značaja za svakog čoveka. Volela bih da tu vezu neguje i unapređuje i u tome ću aktivno učestvovati, jer priroda uvek podari spokoj i radost. To je duševna hrana koja je uvek lako dostupna.
Takođe, trudim se da mu približim značaj zaštite prirode i ukažem na značaj ovih aktivnosti. Veoma mi je važno da razume čime se bavim, šta je zapravo nauka, naučna istina i koliki značaj ona ima za društvo i pojedinca. Mislim da je momenat u kom se nalazimo odličan primer koliko je važno razdvojiti nauku od pseudonauke i kako god bi nazvali ono što je nasuprot nauci, a veoma je glasno i upečatljivo u današnje vreme. Tu se opet možemo osvrnuti na osnovne stvari kojima učimo svoju decu. Poverenje, istina, doslednost. Nisu li to osnovni temelji nauke? Profesor Jovan Tucakov, poznati farmakolog i akademik je rekao “Nauka je istina. Sve što nije istina-nije nauka.” Dodaću da je nauka uvek argumentovana. U nauci nema nejasnoća, varijanti, sivog, teorija i zavera. Uvek je sve transparentno, jasno, koncizno i proverljivo. U današnje vreme, kada svako ima pravo da glasno iznosi svoje mišljenje, moramo voditi računa o ovome. Ako već decu učimo poverenju i doslednosti, poštovanju treba i sami da promislimo na čemu utemeljujemo svoje stavove.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Nema komentara.