Sarita Kosanović je po profesiji andragog, radi u industriji i mama je četvoro mališana. Sa čitaocima Detinjarija deli svoje roditeljsko iskustvo.
O meni
Blagoslovena majka četvoro dece i supruga. Navršiću 42 ove godine, što mi se čini prosto nemogućim… Od skoro radim u Galenici ad. Po obrazovanju sam dipl. andragog („vaspitač za odrasle”), ali sam proteklih petnaestak godina provela u industriji baveći se kadrovima, što i nije previše daleko… Slučajno sam dospela u industriju, ali se tu prilično lagodno osećam… Volela bih da jednog dana „pređem” u nešto što mi neće uzimati više od deset sati dnevno: psihoterapiju, možda i neko savetovanje… Pokušavala sam razne stvari. Zato sam pohađala dve godine edukacije transakcione analize tokom i nakon osnovnih studija, pa sam prošle godine rešila da se vratim učenju i upisala još jednu godinu edukacije. Ali, zaista nikad nije bilo dovoljno vremena da se istinski posvetim nečemu drugom.
Ja – mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Imala sam punih trideset kada sam rodila prvog sina. Šta reći? Znam da zvuči šašavo, ali nisam preterano emotivna osoba. Meni je sve bilo jako čudno u prvom trenutku („trenutak” je potrajao par meseci). Kao da se sve dešavalo nekom drugom. Kao da nije imalo veze sa mnom. Beba mi je izgledala kao IT vanzemaljac. Nisam bila preterano oduševljena. Na kognitivnom nivou sam znala da je to sve super i da treba da se radujem. Na emotivnom sam bila zbunjena skroz. Kroz glavu je išlo nešto tipa: „Auf! Šta sad?! Jadno dete! Spalo je namene, a ja blagog pojma nemam šta mu treba…” Suprugovo ponašanje je bilo mrtva trka sa mojim… Bebine potrebe su nas opasuljile prilično brzo. Ukapirala sam šta treba da se radi i radila… Sve osim dojenja je bilo lako. Meni lično je tada dojenje bilo prava noćna mora. Dovoljno puta su ga žene opisivale… Sin mi je u prvom periodu predstavljao „nešto” o čemu se treba starati više nego o nekome. Prave emocije su čekale. Nisu odmah došle. Trebalo mi je par meseci da se prilagodim na pomisaoi da imam dete, da sam mu potrebna… Ovo mogu da kažem sa vremenske distance od više od deset godina… Tada mi ništa nije bilo jasno… Ne sećam se ni trenutka koji je bio preokret. Možda nije bilo jednog trenutka. Verujem da je u prvom trenutku pobedu odnela gomila hormona i panika, a da je kasnije došlo sve ono što treba.
Kada sam rodila drugog sina, imala sam 34. Poučena prvim iskustvom, nisam očekivala da „padnem u nesvest” kad ga donesu (sva tri porođaja sam imala CR sa opštom anestezijom tako da sam decu videla tek kad izađem sa intenzivne nege). Damjan (drugi sin) nije baš bio „žirafa u sobi” kao Nikola (prvi sin), ali se i on nije previše razlikovao. Meni je ponovo trebalo vremena da „postanem mama” posle porođaja. Sa njim sam već bila iskusna mama u smislu njegovih potreba, tako da je to bilo sve OK dok nismo došli kući. A onda! Stariji klinac je znao da ću roditi (iako mali, znao je da mama nije progutala loptu). Ali on nije shvatio da će mama biti još nečija mama. Pre neki dan mi je rekao (sada ima skoro 12) da je mislio da će Damjan da mu „ukrade mamu”. Siromah, samo se toga seća kad je bratovljevo rođenje u pitanju. Nije se on bunio, nije bio loš prema bratu. Znala bih šta ću sa tim. On je samo kao tužna sovica sedeo pored mene i gledao me mojim preplašenim očima (samo su moje oči na njemu). I tako danima… Trebalo nam je dosta vremena da se „odlepimo”. Uspeli smo i to. Njih dvojica su sada stvarno prava braća. Možda i više od toga…
Zatim je moj suprug rešio da hoće devojčicu. Ja nisam baš bila luda za tom idejom. Naime: garderobica za nasleđivanje, sve što rade dečaci mi je poznato, kamiončići, autići, superheroji, igrice… Sve je isto. Blesavi su, glasni, emotivno i socijalno nezreli, ali JEDNOSTAVNI. OK! Pravićemo treće! Kontala sam da moj muž „ne ume” da napravi žensko, pa da će opet da bude dečak. Al’, ne lezi vraže… Pre nego što sam imala ikakvu šansu da znam da sam uopšte trudna, shvatila sam da nosim blizance. Čak imam i svedoka kome sam to rekla pre odlaska kod lekara. Ni sam lekar nije video dok mu nisam skrenula pažnju. Tada mi čovek reče da je jedan od najsigurnijih znakova da majka nosi blizance to što ona misli da ih nosi (ima ih još, ali je ovo jedan od). U svakom slučaju, pošto mužu nisam rekla da nosim blizance, javljam mu da su blizanci. Onda muk sa druge strane. Zamalo da ga pitam: „Da vratimo jedno, a?” Šalu na stranu, mislili smo da ćemo piti „bendžamine” iz neke kante šakama. Jedno dete predškolac, drugo dve i po godine, a sada stiže još dvoje!!! Imala sam skoro 37 kada sam njih rodila. Ispunila sam i sebi i suprugu želju. Dobili smo i devojčicu i dečaka. Moje iskustvo je da sam tek sa njima „znala” kako treba da se osećam. Kada sam ih prvi put videla, imala sam osećaj da će mi grudi eksplodirati. Bili su majušni, jedva čujni i izgledali su lomljivo. Snažno sam želela da ih zaštitim od svega. Da pobegnem sa njima od svega i da ihčuvam. Doktorka mi reče da su blizanci jači od „obične” dece, jer se bore od prvog trenutka. Sa njima je dojenje bilo pesma, zbog Todora koji je to „vukao kao mali zmaj”. Devojčica me je asocirala na mače. Ona (Anka) je bila jako tiha za moje pojmove. Tiha, nekako rastegljiva, hirovita… Drugačije je gajiti devojčice.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u 20/30/40-im?
Iskreno, pojma nemam kako bih se ja ponašala da sam rodila rano. Moje iskustvo je da sam počela da rađam kada sam našla čoveka sa kojim sam to želela (Nikola se rodio 15 dana pre naše prve godišnjice poznanstva). Mogu samo u svoje ime da kažem da ja ne bih bila srećna da nisam pre dobijanja deteta završila neke druge poslove (školu, posao, malo putovanja, izlazaka…). Svesna sam da je fizički lakše roditi sa 25, i u mom slučaju sam kasno rađanje platila sečenjem. Možda sam propustila nešto. Možda mi je zato trebalo vremena da se priviknem. Možda je prirodnije u 20-tim. Ne znam. Znam da ne bih bila srećna da nije bilo baš ovako kako je bilo. Znam nesrećnih majki od 22, nesrećnihi od 35 ili 40. Videla sam presrećne devojčice od 16 i žene od 43 u porodilištu. Svako ima svoj „vakat” i treba da ga prati. Moj je došao sa Vladom…
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Najgore sećanje je iz perioda kada mi je najstariji sin imao nekih četiri meseca. Davala sam mu dohranu uveče pred spavanje. Tata je spremao hranicu, ali nije znao da ima više pakovanja. Nije gledao i napravio je mleko. Doneo bočicu. Dadoh ja Nikoli mleko. Nikola vuče, ali nešto nije kako treba. Vidim ja da on vuče, ali se ne pojavljuju oni balončići u flašici. Gledam šta je. Uzela sam flašicu i gledam u nju. Okrenula je, ali mleko ne curi. Tek kad sam primakla cuclu očima, imala sam šta da vidim! Viri crv iz cucle! Pojma ja nemam je l’ on bio živ ili mrtav. Krenuo je stomak u usta, ali je sad dete tu! Majko moja! Nisam znala kuda ću pre. Prvo sam pokušala da „ubedim“ Nikolu da povraća. On nije bio raspoložen za to. Zovem hitnu pomoć. Sve sam im objasnila u dahu. Očekujem pomoć sa druge strane. Čujem smeh!
Mislim se: „Ovaj narod tamo lud! Možda sam otrovala bebu, a oni se smeju!“
Pitam ih: „Šta vam je?! Ništa nije smešno! Šta da radim sa detetom?!“
Kaže čika: „Ništa, gospođo! To vam je prvo dete?“
Ja besna: „Ne! Svaki dan drugo dete nahranim crvima! Otkud znate da mi je prvo?!“
Čika: „Takve stvari se samo prvorotkama događaju. Stajalo vam je mleko predugo otvoreno. Detetu ništa nije. Bacite to mleko, dajte mu novo i gotovo.“
Danas je smešno. Tada nije bilo. Dušu sam povratila!
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Kada nađu čoveka koji će im pomoći, ali ne samo da ga naprave. Kad zažele večnu vezu sa ocem tog deteta. Kada im više izlasci, škola, posao, druženje, putovanje ne predstavljaju tako veliko zadovoljstvo. Kada osete da im nešto fali… Kad dođe vakat.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Naučila sam šta je strah. Čini se da se tako nisam plašila kad sam bila mala. Ili sam tada mogla da se sakrijem. Pre svega sam naučila da se bojim za njih. Taj parališući, sveprožimajući strah za njih je najstrašniji osećaj sa kojim sam se ja suočila do danas.
Zatim sam naučila šta je odgovornost. Da ne bude zabune, ja sam vrlo odgovorna bila i ranije. „Problem“ sa decom je da u potpunosti zavise od tebe. Ne malo, ne u nečemu. Skroz. Ako mu ne daš da jede, ono ne zna da uzme. Čak i ako uzme, velika je verovatnoća da neće uzeti ništa jestivo (bar do 3. godine). Ako mu ne daš šta će da obuče, sto posto će promašiti godišnje doba. Ako ga ne staviš da spava, ono će pasti negde u nesvest, ali to neće biti u krevetu.
Pošto su deca mali ljudi (često su veći od onih velikih), najvažnije mi je poverenje. Želim da im verujem i tome ih učim. Želim da znam kako su, šta žele, a šta ne, šta ih raduje, ko im se dopada, šta ih rastuži…
Osim poverenja, verujem da je od velikog značaja za dete da ga roditelji puste da bude ono što jeste. Neka pravi svoje izbore i greške, neka budu pogrešni (pogrešni su izbori u stvari put do pravog), neka budu srećni, neka plaču zbog gluposti, neka se druže sa čudnom decom, neka se igraju blesavih igara, neka žive svoje živote, a ne roditeljske…
I da! Ja često pravim tu grešku, pa upozoravam na nju: Slušajte svoju decu. Deca su mnogo pametnija od nas. Nisu zatrovana mnogim stvarima kojima mi jesmo…
Ovo me niste pitali
Iako imam svojih četvoro, ne mislim da svi treba da imaju decu. Verujem da decu treba da rađaju ljudi koji su spremni za to i neće to videti kao žrtvu. Naravno da je teže imati nego nemati decu. Smatram poštenijim svesno nemanje dece nego stenjanje zato što ih imam. Ima i drugih vrednih stvari u životu kojima se možemo posvetiti. Motivacija za gajenje dece bi, makar ja tako mislim, trebalo da bude da pomognemo detetu da bude srećno. Svaka druga motivacija je pogrešna. Ne pravim razliku između bioloških i roditelja usvojitelja.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Nema komentara.