Tamara Obrenović psihoterapeut i autorka bloga GagaBlues – porodična fantastika i druge priče. Živi i radi u Pragu, Česka Republika. Mama je četvoro dece i za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Ja sam Tamara.
Sve moje trenutne aktivnosti i planovi svode se u suštini u jednu te istu ideju – kako da podesim ovaj život da mi bude baš super, ali da me to ne košta mnogo. Ili da bude za džabe. Još bolje. Sad iz te ideje potiču i druga slična stremljenja u stilu – kako da budem fit, a jedem sladoled. Kako da mi kuća bude čista, a da ne čistim. Kako da ne radim puno, a da imam lovu i tako.
Evo sad čitam šta sam napisala. To je stvarno genijalan plan. Vi ne znate, normalno, ali ovo je rad s punim radnim vremenom.
I tako, možemo slobodno reći da sam ja jedna veoma zauzeta žena.
Kada konačno budem smislila tu čarobnu formulu, što će se sigurno dogoditi, ja planiram da uživam ko blesava.
Eto to su moje trenutne aktivnosti i planovi i ne znam sad da li je to razočaralo uredništvo jer ovo je priča o roditeljstvu i očekivanja su da pišem nešto vezano za decu.
Ali vidite, sve ovo i ima veze s moje četvoro dece. Ima u smislu da sam ja pregorela majka koja beži od obaveza, odavno već bez trunke griže savesti. Ja sam, naime, već dugo i potpuno u balansu s svojim materinskim izrazom, nesavršenim, dabome.
Neću da ureknem, ali čini mi se da su se i deca s tim izbalansirala. Šta će. Drugu majku nemaju.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Ja sam dva puta udarila po dve muve. Tj. bebe.
Jednom kad mi je bilo 20 i kusur. Drugi put kad mi je bilo 30 i kusur.
U 40-im sam prestala da se bavim reproduktivnim aktivnostima, srećom.
S dvadeset sam rodila dvoje dece u godinu i po dana. Zbog godina opraštam sebi taj svirepi izraz neljubavi prema sebi. Taj njihov bebeći period sam ostavila u vilajetima svoje podsvesti. Sećam se tek nekih scena koje su valjda ostavile zarez od traume – poput povraćanja u mlazu, pucanja prepucijuma, plakanja u duetu. Sećam se porođaja bez epidurala i moje kćerke koja je bila nedonošće – o čemu tad nisam znala ništa.
Mladost sažvaće sve, pa i materinstvo u svim fazama. Zrelost je blagoslovena, najviše zbog pada estrogena i tog dragocenog zaboravljanja. Šta bi čovek radio kad bi se svega sećao.
S 30 sam rodila još dvoje – što vam samo objašnjava da sam ja onaj tip što sporo ali temeljno uči. Dakle ovo drugo dvoje sam takođe rodila u dve godine, s novim mužem, s bivšim mužem, s starije dvoje dece, istovetno siromašna. Iz tog perioda se sećam da sam vozila veliki auto u koji mogu sva deca da stanu, sa sve kolicima i sedištima, a da sam najčešće sumanuto tražila muža po gradu da ga zgazim na njegovoj vespi pošto ne dolazi kući nedeljama da mi pomogne oko dece.
U toj ulozi sam se našla odlično. Peglala sam dane kao dobro naštelovana mašina. I danas kada pričam s decom o tom periodu, svi se pitaju kako sad vozim tako penzionerski, a nekad sam bila ko Fanđo. Sećaju se! Ja mahnem rukom. Dobro ga nismo stigli deco, sad bi vam majka pisala iz zatvora.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u u 20/30/40-im?
Po našem iskustvu nismo u mogućnosti da napravimo tako jednu striktnu paralelu, ponajviše jer je život takva jedna neobična tvorevina – taman nešto zaključiš, a on te sutra ujutro demantuje.
Zdravorazumski bih evenutalno mogla reći da je majčinstvo samo po sebi prednost, bez obzira na godine. Nema čoveka koji će raditi na sebi i menjati se iz dosade i udobnosti. Ovako – dobiješ dete i s puno entuzijazma odustaneš od toliko miliona stvari koje su ti značile, a svi znamo – odricanje je majka sazrevanja. Znači bolji si čovek dok se mučiš. Ako hoćete da budete bolji ljudi, rađajte decu. Deca će vas s svojim anđeoskim licima podvrgnuti neretko takvim ozbiljnim torturama koje ćete svetiteljski trpeti uvereni da činite dobru stvar. Posle toga ćete uglavnom biti srećni. Zašto je to tako – ni danas mi nije jasno. Ali ja sam već žena u godinama i dobro živim i s onim što mi nije jasno.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Ja slabo pamtim. A i ono čega se sećam modifikovano je mojim ličnim doživljajem koje najverovatnije nije istina. Proverim ponekad s decom, i stvarno – izmišljotina. Tako da to čega se ja sećam da je bilo smešno – najverovatnije se nije ni desilo.
Ipak, znam da sam kao baš mlada mama i dalje imala detinje noćne more i tada bih bežala kod dece u krevet. Potpuno naopačke znači. Sećam se da se ćerka ujutro budi i konstatuje “Opet si mama ružno sanjala!”.
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Gledam da mladim ženama ne savetujem ništa. Smatram da je savetovanje jalov posao i uopšte ne razumem zašto matorci dave mlade ljude savetima.
Pravo vreme za decu je jedno opšte mesto zaglavljeno u lebdećim diskusijama poput onih o vremenu ili receptima. Smatram da je roditeljstvo šamanska kategorija. Duboko iracionalno i instiktivno. Bebe su čudesa koja stižu u nekom svom rasporedu. Možeš i da živiš u ubeđenju da si to isplanirao, ali pitanje je da li je to istina ili privid.
Roditeljstvo iz vašeg ugla – čemu vas je iskustvo naučilo i šta smatrate najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Moje sada vec 19 godina dugo roditeljsko iskustvo me je naučilo da se pre svega lepo pobrinem za sebe. Taj skandalozni pristup na Balkanu može da izazove i izopštenje iz društva, ali to je, što se mene tiče, beznačajna cena, a benefiti su višestruki.
Osim toga, to iskustvo je veoma popravilo moje veštine pregovaranja, nagovaranja i prigovaranja. Opremilo me je spremnošću marinca na sve uslove koji mogu zateći jednog život stvora – a da on i dalje spava, jede i kaki.
Možete da me bacite gde god i u kakvu god situaciju, ja ću sigurno prespavati noć, naći ću načina da nešto pregrizem i pobrinuću se da odem u toalet jer znam kako to izgleda kad preskočim jedan, dva, tri pa i sedam dana.
Roditeljstvo je, takođe, od mene napravilo savršenog lažova, a i razvilo je moje špijunske sposobnosti do perfekcije.
U odnosu roditelja i deteta smatram da su medju najvažnijim elementima baba i deda. Kako nisam imala tu sreću da ih imam – danas ih smatram apsolutno najvažnjim činiocima roditeljsko deteće sreće. Naravno, to je dejstvo mita i legende, ali osim toga – to mi se savršeno uklapa i u moju sledeću životnu fazu – kada ću i sama biti baba. Volim da mislim da ću biti strašno važna i bitna. Nema veze da li je to istina.
Ovo me niste pitali
Iskreno rečeno, ja o ovoj temi imam sve manje da kažem.
Primećujem da se ljudi sve češće roditeljstvom bave nekako kao posvećeni hobisti, nekakvi stručnjaci-entuzijasti. Teži se roditeljskom savršenstvu.
To se čitaju knjige, razmatraju se teorije, pokreću se čitave diskusije i rasprave, organizuju se rođendani, kampovi, svi nešto vrte pedale kao ludi.
Ne znam šta bih mogla ja da kažem tako stručnoj ekipi roditelja, a da to nije već nešto što su apsolvirali manje ili više. Najbolje ništa.
Izvor: Detinjarije.com
Kad šesnaest godina izvodiš decu u park…
Jedino što me pokreće je griža savesti koju osetim duboko u stomaku dok posmatram moju decu kako u polumraku netremice bulje u monitor računara
Vanilica gospođe Bakočević ili kako pričati s decom o seksu?
Od svih nezgodacija koje mogu zadesiti jednog odgovornog roditelja, razgovor o seksualnosti s potomcima sigurno je jedan od klizavijih terena.
O muževima sve najlepše
Ja, recimo, pripadam porodici u kojoj su žene strastveni kolekcionari Muževa. Ovakvi, onakvi, posvećeni, lažljivi, lepi, debeli, siromasi, pedigrirani… svakavih je bilo. S promenom životne faze, žene u mojoj porodici, menjale su uz frizuru i muževe.
Priča o letu i moru, bez seksa
Ja znam da je danas u modi „predivnost“ i „magličasta iskrenost roze boje“ kada su tekstovi o roditeljstvu i porodici u pitanju, a naročito leti i na moru.