A da sam samo znala da će me Sofija par sati kasnije, kada budemo igrale ne ljuti se čoveče i srkutale čaj, pitati ono što me je pitala, svo ovo vajkanje i oklevanje bih preskočila.
I ko zna do kada bih se tako vajkala, i sama sebe mučila raznim pomislima da se nisam setila starije koleginice i njenih reči: “E, moja Jasmina, pa ja sam sat vremena ranije uvek dolazila na posao i ko zna koliko puta ostajala satima duže. Sve dok se jednog dana nisam razbolela. I mesecima ležala u bolnici. Misliš da je moj posao ostao neurađen? Da je firma poslovala sa gubitkom? Da mi je neko rekao hvala za sve prekovremene sate? Ne, draga. Niko. Došli su, obišli me par puta, doneli pomorandže i cveće i nastavili sa svojim poslom i životom. Tamo mi je jedna bakica cimerka, po otpuštanju iz bolnice rekla: Dete, smiri malo doživljaj. Puna groblja nezamenljivih. I namignula mi.”
Smiri malo doživljaj -ponavljam sebi naglas. Udahnem duboko i uputim se ka svojoj najboljoj drugarici -džezvi. Svet je bolje mesto uz malo dobre kafe. Budim stariju ćerku za školu, ušuškavam mlađu koja ostaje kući sa mnom. Da je lečim, negujem, ljubim, da joj ugađam. Da pijemo kakao i čitamo Čopića, Baku na ringišpilu i Kućicu na nožicama. Da se ušuškamo u ćebence i da je hranim pilećom supom (a jede sama od godinu dana! Ali danas je druga priča). Pravim kačamak školarcu za doručak, uključujem veš mašinu. Dišem duboko, duboko.
Ne radim u NASI, nisam ni kardio hirurg. Ničiji život ne zavisi od mene, sem život moje dece. Ma, ostaću kući dok sasvim ne ozdravi, zabole me pidžama za sve. Potrebna sam svom detetu. Poslova ima hiljadu, a dece imam samo dvoje. Uzimam telefon, zovem svog nadređenog i bez mnogo pravdanja i okolišanja kažem da mi je dete bolesno i da moram da ostanem kući. Sada se već lakše diše. Progutala sam najveću žabu od svih za danas.
A da sam samo znala da će me Sofija par sati kasnije, kada budemo igrale ne ljuti se čoveče i srkutale čaj, pitati ono što me je pitala, svo ovo vajkanje i oklevanje bih preskočila. Srce me je zabolelo od njenih reči. Pitala me je: ”Mama, a jel ti voliš kad sam ja bolesna?” Ja u čudu, odgovaram, “Pa, ko voli kad mu je dete bolesno? Naravno da ne volim!” A ona, sa tužnim smeškom odgovara: ”Ma , znam, ali vidi kako nam je danas lepo, kad si ostala kod kućе”.
Onaj koji je rekao, da čoveka mogu da slome sitnice, bio je u pravu. U velikim problemima, uvek smo prisebni i jaki, a ove sitnice koje lome srce, lome ga na sitno…
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Nema komentara.