Godinu dana kasnije, konačno počinjem da se snalazim. Ali, jedno pitanje ne prestaje da me kopka: kako je, dođavola, mojoj majci ovo pošlo za rukom tri puta? A mojoj babi četiri? Mojoj tetki šest? Da li su one bile mazohistkinje? Ili su samo bile čvršće od mene? Kada sam je konačno ovo pitala, mama mi je rekla: “mi samo nismo toliko razmišljale o tome. Takođe, radile smo sve što bi doktori rekli. ”
Pročitajte i: Dve sorte roditelja: Kobra i Lotosov cvet
Tada sam shvatila da uzrok mom stresu nije bilo roditeljstvo samo po sebi. Bio je to užasan strah da ću svetski da zabrljam. Avaj, to što sam otkrila uzrok problema pružalo mi je malo utehe, pošto istraživanja pokazuju da je sposobnost roditelja da se izbore sa stresom na drugom mestu po uticaju na dobrobit deteta, odmah iza ljubavi. Ma hajte, nemojte se stresirati!
„Godinu dana kasnije, konačno počinjem da se snalazim. Ali, jedno pitanje ne prestaje da me kopka: kako je, dođavola, mojoj majci ovo pošlo za rukom tri puta?“
Što se medicinskih saveta tiče, naš lekar opšte prakse je sedokosi čikica koji radi u istoj ambulanti od 1897. Iskreno rečeno, više se oslanjamo na dr Gugla (manje doktor, više pretraživač). To je dvadesetčetvoročasovna služba koja pruža instant, besplatne i potpuno protivrečne savete, sa sve uznemirujućim fotografijama. Upravo me je dr Gugl vodio kroz prve mesece majčinstva i govorio mi koliko zabrinuta treba da budem ako pustim bebu da plače, da treba oprezno da reagujem na temperaturu i da li će gutljaj vina koji cugnem uz večeru ući u moje mleko i pretvoriti moje dete u budućeg nasilnog psihopatu. Neverovatno koliko vremena možemo da posvetimo ovakvim istraživanjima u periodu kad nemamo vremena nizašta.
Pročitajte i: Brižna mama – luda mama
Obično sam prva koja odbacuje predloge da se vratimo starim metodama, zato što postoji previše ljudi koji žude za starim dobrim vremenima jer su tada tolerisane rasističke uvrede i udaranje konobarica po zadnjici. Ali, znajući koliko još savremenih roditelja pati od sličnih strahova, ne mogu a da se ne osvrnem na neka “retro” rešenja. Nazovimo ih – tri koraka ka starinskom roditelju.
„Znajući koliko još savremenih roditelja pati od sličnih strahova, ne mogu a da se ne osvrnem na neka “retro” rešenja.“
1. Manje briga, više cuge
Ne mislim zaista da je modernim roditeljima potrebno više alkohola. Stvarno ne, ali nekima od nas bi dobro došlo. Jedna od mojih najdražih uspomena jeste kad mi je baka davala masline iz martinija natopljene džinom. Mmm, ukus detinjstva! Sada shvatam da je ona pila usred dana. I to dok je čuvala mene. Neurotičan moderni roditelj bi rekao “Sram te bilo, bako!” Starinski roditelj bi rekao “Odlično što malo misliš i na sebe”. Ne umanjujem realnu opasnost od zloupotrebe alkohola u porodicama, ali, u poređenju sa prvim danima kada nisam stizala da popijem ni gutljaj vode jer SAM POTREBNA BEBI, to i nije neka preterana kompenzacija.
Poruka citaocu: Ne pokusavaj se informisati sam, slusaj samo sta ti doktor kaze. E bas volim sto postoji internet i sto ne ovisim o gospodi u bjelom mantilu.
P.S. Moja baba nije bila alkos, a ni moja majka.
Meni nije jasno zašto u čitavoj zapadnoj kulturi (kojoj verovali ili ne pripadamo) postoji konstantno pravilo da se ide iz ekstrema u ekstrem. Ili da budeš helikopter roditelj, ili da udr’iš brigu na veselje i bezbrižno se prepustiš dominantnom toku stvari. Kada bi malo istražili, iznenadili bi se koliko je stvari koje govore pedijatri zasnovano na pretpostavkama, a ne na nauci. Tako je neuronauka uspešno dokazala da JESTE oštećujuće pustiti dete da dugo plače, pogotovo kada se to koristi kao metod uspavljivanja, ali neki pedijatri i dalje otvoreno tvrde da tako treba i da „deca jačaju pluća“. Tu je i priča o zelenoj „stolici gladi“ kod novorođenčeta, koja apsolutno nije pouzdan indikator da dete ne dobija dovoljno hrane i može se javiti (i trajati) zbog prostog usklađivanja rada pankreasa. Primeri su brojni.
Verujte pre svega sebi i svom roditeljskom osećaju i pokušajte da istražujete ne zbog straha, nego zbog dobra.
Moja logika je bila da, ako je moja baba mogla da usred II sv. rata rodi i ocuva troje (1940,1942,1944. godiste), a pritom ih je rodila u kuhinji svoje kuce, valjda mogu i ja da rodim i cuvam jedno (za pocetak) u modernim uslovima. I takav stav imam i dalje. Bogu hvala, rodila sam zdravu devojcicu koja jula puni 3 godine. Sa 10 meseci je prohodala, sa 13 posla u vrtic, otprilike tada je i pocela da brblja :). Od 4. meseca spava po celu noc bez budjenja (drugi i treci behose nezgodni zbog grceva i njenog budjenja od 3-5 ujutru), koristi nosu vec vise od godinu dana…Sta hocu da kazem? Iz mog iskustva, radjanje dece i cuvanje dece je pre svega jedan prirodan proces i veliki deo stvari kojima se mi opterecujemo dok su mali je priroda vec sama uredila. Kada se rodila, bila sam izgubljena (prvo dete, hrpa nepotrebnih, netrazenih i veoma cesto pogresnih saveta, ne znas ni gde ces ni sta ces sa hormonima koji divljaju kako god njima volja), ali sam se sve vreme vodila zdravom logikom i, u prvo vreme, savetima pedijatra koji su se pokazali ispravnim, i, pre i iznad svega, svojim materinskim instinktom (koji nisam imala ni zelela pre nego sto se ona rodila, da se razumemo 🙂 , ali koji se pokazao neizmerno korisnim dok se nisam snasla oko nje). Moje dete se igra u prasini, ne mora po svaku cenu da jede u isto vreme (jede kad je gladno), kad joj curi nos prosto ga obrisemo, odlicno zna da kad mama radi-mama radi, kad mama ide u grad-mama ide u grad (mada najcesce idemo u park gde se ona istrci, zaradi poneku modricu, ogrebotinu i sl. „decje radosti“) i za sad funkcionise super. Otkud znam? Zato sto smo i ja i ona nasmejane i zdrave bez posebne ishrane, posebih metoda, posebnih vitamina, „posebnih posebnosti“ i slicnih filozofiranja. Tako da, da. Znale su nase mame i bake malo bolje od nas sta je njihov „posao“. Misljenja sam da mi, moderne mame, previse ocekujemo i od sebe i od dece. Nismo roboti. Ne mozemo uvek sve da drzimo pod kontrolom, a nisu ni sva deca Novak Djokovic i Nikola Tesla iako bismo sve mi volele da tako mislimo i da je bas nase dete onaj skriveni genije. Meni je najbitnije da mi je ona ziva, zdrava i srecna, a sve ostalo ce doci. I jos ovo da dodam, na racun nas, modernih mama, i te kako treba da znamo da im kazemo „ne“ bez obzira koliko nam to bilo tesko zbog ljubavi koju osecamo prema njima i poriva da im damo sve sto mozemo. 🙂