Mnogo godina govorim da učenje ne sme da se nalazi u zoni odgovornosti roditelja. I da je to u interesu obeju strana. Ali roditelji nastavljaju da okupiraju tu zonu i vrlo ih je teško isterati odande.
Tekst ruskog psihologa Mihaila Labkovskog o tome da s decom ne treba raditi domaći niti ih treba terati da uče i upisuju se u jake škole, nekoliko godina prednjači po čitanosti na mnogim portalima ruskojezičnog virtuelnog prostora. Samo na jednom ima nešto manje od dva i po miliona pregleda, a komentari su krajnje suprotstavljeni, od izraza zahvalnosti do osuđivanja i ljutnje. Detinjarije su ovaj tekst, koji je i kod nas izazvao pažnju, objavile ovde https://www.detinjarije.com/saveti-psihologa-zasto-ne-treba-uciti-sa-decom/),.
Sučeljavanja o ovom tekstu još traju, a autoru se i dalje javljaju roditelji i pričaju o tome kako su, sledeći njegove savete, popravili odnose sa decom dok ima i veliki broj onih kojima ne pada na pamet da uspeh u školi prepusti detetu.
Komentarišući popularnost i podeljenost mišljenja o ovom članku, Labkovski kaže:
„Već su odrasla ona deca čijim sam mamama i tatama (bakama i dekama) govorio da zauvek ostave svoja čeda na miru s pitanjima o školi. Porasli su u samostalne, preduzetne, vesele ljude i pokazali da je to gledište ispravno. Ali svaki put kada na predavanjima govorim o tome da domaći ne treba raditi s detetom, opet počinju uzdasi zbog budućnosti koja je tobož prepuštena stihiji.
Mnogo godina govorim da učenje ne sme da se nalazi u zoni odgovornosti roditelja. I da je to u interesu obeju strana. Ali roditelji nastavljaju da okupiraju tu zonu i vrlo ih je teško isterati odande. Na predavanjima u neverici pitaju: ‘Čekajte, da ne proveravamo uopšte? Baš-baš nikad? I da ne pitamo?’ Ja im iznova i iznova odgovaram – da, uopšte, baš-baš nikad, ne proveravati ocene u elektronskom dnevniku i ne pitati ‘kako je bilo u školi?’. A oni ne mogu da veruju i ne znaju šta će od sreće.“
U odgovor na neprekidne diskusije, Mihail Labkovski potvrđuje svoje stavove, pišući:
DA, ZAISTA SAM UBEĐEN DA JE UČENJE – DETETOVA LIČNA STVAR. A zadatak vas roditelja jeste da ga volite i gajite nezavisno od njegovih postignuća, frizure, fleka na majici, rezultata u sportu, muzici, likovnoj umetnosti, i uopšte od uspeha i neuspeha bilo koje vrste. Samo bezuslovna ljubav deci daje snagu, veru u sebe, psihičku stabilnost i resurse za razvijanje talenata. (…)
Mnogim roditeljima polazi za rukom da naprosto vole svoje dete – onakvo kakvo jeste – samo dok je to dete sasvim malo. A onda počinje škola i njihov odnos se deli na „pre“ i „posle“. I nakod 1. septembra raste tenzija. Događa se da ta tenzija više nikad i ne prestaje ili popušta prekasno da bi se tradicija „milih“ porodičnih odnosa popravila. „Šta si dobio?“ zamenjuje se pitanjem „Kad ćeš naći normalan posao?“ i „Kad ćeš uzeti kredit za stan?“ Pa svadba, pa unuci i sve ispočetka. Zaštitni znak roditeljskog stila postaje trajno nezadovoljstvo, traženje propusta u detetovom ponašanju i životu. Da se nađe i ukaže. Stil „pa-ja-sam-ti-majka“ (ili otac, svejedno). A u takvim odnosima nema mesta za ljubav koja daje snagu, ni za užitak i raskoš komunikacije i odnosa čoveka sa čovekom.
Još jednom: da, ja sam zaista ubeđen da razgovore o školi treba ostavljati van kuće. Interesuje li vas štogod drugo? Sport, knjige, film, muzika, hrana, zdravlje, ljudi iz vaše okoline, vaše lične brige i radosti? Društvene mreže, blogovi…
DA, POTPUNO SAM UVEREN DA SVE DOK DETE NE TRAŽI DA SE RODITELJI UMEŠAJU U NJEGOVE PROBLEME SA ŠKOLOM, ONI NE TREBA DA SE MEŠAJU. A ako pedagozi pokušaju da vas uvuku u kontrolisanje detetovih postignuća, savetujem da izbegavate otvoreni sukob s njima, da klimate glavom, obećate da ćete strogo voditi računa i kontrolisati. I da ništa od toga ne činite. Zato što vi imate svoja posla a nastavnici svoja.
Oni primaju platu da bi učili, zainteresovali, motivisali, pratili itd. I ako im to ne polazi za rukom kad se radi o vašem potomku – tu se ništa ne može. Dete nije imalo sreće. Nadoknadiće u budućnosti ako mu zatreba. Ili će zatražiti vašu pomoć. I vi ćete mu tada obavezno pomoći.
DA, DUGOGODIŠNJE ISKUSTVO I PRAKSA POKAZUJU DA JE PITANJE: „KAKO JE BILO U ŠKOLI?“ KADRO DA POKVARI NAJLEPŠE RASPOLOŽENJE I UPROPASTI NAJBOLJE ODNOSE. Dete vas ne pita jeste li danas lepo radili, da li vas je pohvalio šef i šta je konkretno rekao? Zamislite: vi na vrata, samo na jelo mislite, a već u hodniku vas zatrpavaju ovakvim pitanjima. Teško da bi vam se dopalo. A deci se to dešava svaki dan. Ispada i u školi i kod kuće, ona kao da su na poslu. Tamo nastavnici, ovamo roditelji.
I DA, POSLE UVIDA U (ELEKTRONSKI) DNEVNIK MNOGO JE LAKŠE IZGRDITI NEGO POKAZATI PRAVU BRIGU. Celokupnu komunikaciju sa detetom graditi oko pitanja da li je uradilo domaći i šta je bilo na kontrolnom, daleko je lakše nego izgraditi odnos poverenja gde obe ličnosti sebe doživljavaju kao punovredne i normalne. Uvek je lakše delovati sa pozicije sile nego poverenja. Ali dokle?
To vaše učenje je zaludno. Naročito danas kad se obrazovanje može dobijati ceo život. Pomozite ako dete svesno i dobrovoljno želi da uči. I ne terajte ga ako neće ili ne može (razlozi mogu biti i medicinski i to treba razjasniti).
Neka vaš školarac sam uči da raspolaže svojim vremenom, svojom snagom, sposobnostima, željama. I da preuzima na sebe posledice svojih odluka ili svoje lakomislenosti, i nek sam s tim izađe na kraj.
Neka sam gradi odnose ne samo s vršnjacima nego i s nastavnicima. I nek sam brine za svoje ocene i za svoju budućnost. Inače neće odrasti. A onda ćete u budućnosti njegove „odrasle“ probleme morati opet vi da rešavate. Da ga upišete na fakultet, kupovina stana…
Pokušajte da izađete na kraj sa svojom brigom i da svojom brigom ne pojačavate njegovu sopstvenu. Razmislite šta je važnije: da ne ispuštate uzde iz svojih ruku ili da sin odnosno ćerka uvek osećaju vašu pažnju i podršku? I da to bude uzajamno i zauvek“
Labkovski posebnu pažnju obraća na decu u najosetljivijem dobu – tinejdžere. Taj „prelazni“ period je po njegovom mišljenju ujedno i najteži u čovekovom životu. On se „ne može uporediti ni sa jednom drugom razvojnom krizom. Ni u detinjstvu ni u starosti, ni u 30. ni u 40. ni u 85. godini čoveku život nije toliko težak. Dete počinje naglo da raste, skelet i mišićna masa se uvećavaju u kardiovaskularni sistem zaostaje. Sve je u potpunom neskladu i nikako da se ujednači. Hormoni luduju. I simptomi koji se kod odraslih javljaju kao posledica jakog stresa, na primer, izostanak menstruacije, iscrpljenost, oštre promene raspoloženja – u tinejdžerskom dobu smatraju se normalnom pojavom.
„Mnogi tinejdžeri padaju u depresiju, osećaju se usamljeno, neshvaćeno (bubuljičaste nakaze), nekima se ne mili da žive… I uz sve to stres zbog ocena i prijemnih ispita. To je kao da pacijent ima infarkt i trn u malom prstu leve noge, a lekari zanemare infarkt i svu svoju snagu usmere na trn. U ovoj metafori trn je ispit, ako niste shvatili…“ (Treba imati u vidu da ovde autor misli na sveobuhvatan i izrazito zahtevan Jedinstveni državni ispit, koji se u RF polaže na kraju srednje škole i ujedno služi kao prijemni za dalje školovanje. Polažu se: ruski jezik, matematika, strani jezik, fizika, hemija, biologija, geografija, književnost, istorija, poznavanje društva (osnove filozofije, sociologije, socijalne psihologije, ekonomije, politikologije, prava), informatika.)
Nažalost za roditelje je neretko daleko važniji uspeh u školi i na prijemnom ispitu nego duševno zdravlje i odnos poverenja. Deca imaju privatne časove iz svih predmeta, pritiskaju ih i kod kuće i u školi. Međutim, duševno zdravlje i poverenje su daleko značajniji za budućnost tog deteta nego upis u prestižnu i jaku školu odnosno fakultet.
„Kontakt sa detetom, bliskost, mogućnost da se razgovara o onome što ti leži na duši, odgovoriti na pitanja koja ga muče, utešiti, zajedno se radovati, proživeti s njim važne dane, njegovo odrastanje, podeliti male i velike događaje iz njegovog života – eto čega se treba držati i šta ne treba prepuštati stihiji, da se odvija samo od sebe. A učenje može. Čak je i neophodno.“
I najvažnije: „Dajte detetu ljubav, poverenje i vreme. Dajte mu mogućnost da diše i opredeljuje se. I ubuduće će biti manje razloga za sekiraciju.“
O ovom stavu i savetu Mihaila Labkovskog teško da može biti spora.
Priredila: Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: Detinjarije.com
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VESTI
Televizije bez obaveze da imaju “kvalitetan” program namenjen deci i mladima
Iako su, prema dosadašnjim podzakonskim aktima, televizije imale obavezu da petinu njihovog sadržaja čini takozvani kvalitetan program (naučno-obrazovni, kulturno-umetnički, dokumentarni i dečji program), ako bude usvojen novi nacrt Pravilnika o...
“Tate Novosađani” kupili medicinsku opremu za Dečju bolnicu od novca koja su sakupila deca
Predstavnik Fondacije Tate Novosađani predao je donaciju Dečjoj bolnici u Novom Sadu u vrednosti od preko 700 hiljada dinara. Sredstva su sakupila deca Predškolske ustanove "Playroom" i Osnovne škole "Ivo...
Danas je Dan planete Zemlje – “Planeta protiv plastike”
Dan planete Zemlje se obeležava od 1971. godine, u čak 150 zemalja sveta, svakog 22. aprila. Cilj ovog dana jeste da se skrene pažnja na probleme ekologije, zagađenja planete, kao...
Muzej iluzija u Beogradu ponovo otvara svoja vrata
Nije iluzija, jedan od najposećenijih muzeja u Beogradu, Muzej iluzija, ponovo otvara svoja vrata u subotu 20. aprila od 12 časova sada u novom, redizajniranom izdanju. U Nušićevoj 11, posetioci...
Nema komentara.