Milioni nezadovoljnih ljudi dobili su „slamku spasa“ u vidu raznih „gurua“, alternativnih „terapija“ i psiho industrije koja se meri milijardama dolara. Iza njih uvek ostaje duhovna praznina, tuga i nezadovoljstvo koje je često mnogo veće i traje celog života.
Foto: Unsplash
Mit PETI. Svi treba da budemo srećni.
Industrija samompomoći i razni „treneri“ i „gurui“ koji cvetaju kao cveće posle kiše („Kako biti uspešan u poslu i ljubavi, kako zaraditi milion evra, šta misle žene a šta muškarci, kako sačuvati brak i decu i sl“), nude hiljadu recepata za to kako se sreća može postići, ali najnovija istraživanja pokazuju da čak i pozitivne emocije imaju mana, posebno zbog načina na koji utiču na naš proces obrade informacija iz spoljnog sveta. Ne samo da su srećni („pozitivni“) ljudi više lakoverni, skloni naivnom rezonovanju i donošenju brzih odluka i neproverenih rešenja, već suviše optimizma i srećnog raspoloženja može da utiče na formiranje više predrasuda u našim stavovima i reakcijama. Biti previše srećan, ispostavilo se, može da poveća rasizam i seksizam u našim stavovima i našem mišljenju! A to sasvim sigurno povlači kao posledicu slabije napredovanje u životu i u poslovnom svetu i karijeri.
Ali, čak i ako se uzme u obzir da je ovo mala cena koja treba da se plati, uvek se treba setiti da može postojati stakleni plafon na nivou sreće koju možemo postići. Hipoteza „Hedonističke pokretne trake“ navodi da, iako su naši mozgovi osetljivi na izazove stalno novih zadovoljstava, poznato je da nova zadovoljstva vremenom prestaju da nas podstiču u istom stepenu. Novi automobil može nam dati početno uzbuđenje, ali vremenom se naše zadovoljstvo postepeno gubi i mi počinjemo traganje za nečim dodatnim, ili potpuno novim, kako bi održali ili povećali stepen našeg osećaja zadovoljenja ili sreće. Osim toga, mnoga istraživanja pokazuju da smo skloni da svoju ličnu sreću definišemo kao tačku skupa prema kojoj gravitiramo u našim nerealnim očekivanjima i iluzijama, bez obzira na naše realne prilike i stvarne sposobnosti koje (ne)posedujemo. Materijalistička kultura u kojoj živimo samo dodatno komplkuje ove odnose jer izjednačava materijalne stvari sa osećanjem sreće, a ne retko i smislom života uopšte.
Kulture mnogo starije i mudrije od naše shvatile su da je greška izjednačiti sreću samo sa pozitivnim emocijama. Aristotel je tvrdio da eudaemonia (često pogrešno prevedeno kao „sreća“) zapravo znači „ljudski procvat“, i da nužno obuhvata događaje i iskustva koja ne moraju proizovesti „osećam se dobro“ stanje. Moderna psihologija se slaže da osećanja zadovoljstva i sreće jesu se umesan nusprodukt života i življenja, mnogo više nego nekakva nagrada koju samo treba zgrabiti. Natanijel Hotorn nam je dao poetski, ali prilično tačan opis ove situacije: „Sreća je kao leptir koji, kada joj se upornose teži uvek van našeg domašaja, ali koji, ako ćete sesti tiho, može sići na vas „.
Postoji još mnogo tehnika i principa ovog ludila koje se zove popularna psihologija, alternativne psihoterapije, novih filozofskih i religijskih pokreta „buđenja“, „Tajni“ ovih ili onih, itd. koji nisu naravno stali ovde. Život se ne uči u New Age pokretima, popularnoj psihologiji, kvazi religijskim i kvazi duhovnim pokretima. Život se zasniva na zdravom razumu, iskustvu, kritičkom promišljanju i – razmišljanju. Na iskustvu generacija koje su nam prethodile i koje su nam ostavile duhovne i moralne orijentire u primarnoj porodici, religijskim i filozofskim zapisima, a zatim i u širim društvenim kontekstima. I naravno, život se zasniva pre svega na individualnoj mudrosti, kreativnosti i inteligenciji, koja na žalost često ne stanuje u glavama mnogih ljudi. Otuda toliki broj prevaranata, alternativnih psihoterapija, i kvazireligijskih i pseudo filozofskih „duhovnih“ pokreta koji opako čačkaju po glavama nesrećnih ljudi, praveći užasnu i često nepopravljivu štetu. Pretvaraju ljude u hrčke na točku u kavezu, koji se stalno vrte u jednom istom krugu, od kolevke do groba. I koji trče za svojom srećom, za spasom sopostvene duše u potpuno pogrešnom pravcu. Jer, ne živi se samo od hleba. Kada bi bilo tako, na ovoj planeti ljudi ne bi više stanovali.
Hrčak u kavezu okreće točak. Ja nisam hrčak. Neću kavez i neću točak. Ja hoću da mislim svojom glavom, da učim od drugih pametnih ljudi čak i kada me to zaboli. Hoću da volim život. Jer to je suština: život sam po sebi
Izvor: Darko Tadić
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
Nema komentara.