Ovo me je pre neki dan pitala voditeljka radio emisije u kojoj sam gostovala. Evo šta sam joj odgovorila:
Da, moje dete ima 13 godina i nema pametni telefon, već onaj “glupi” koji može da koristi za pozive i sms poruke.
Ali moj sin isto tako zna, da ja znam, koji model Plej stejšna mašta da kupi, za koji lego tenk sa Aliekspresa skuplja pare, da na Jutjubu voli da prati kanale “Ozbiljne teme” i”Mrwhosetheboss” i da na HBO-u voli da gleda Štrebere a na Foksu Kastla. Zna i da znam koje stripove voli da čita a koji su mu dosadni, i da kad mu se dopadne knjiga o Adrijanu Molu onda ja u biblioteci pronađem sve nastavke i donesem mu da pročita. Jednom rečju, on zna da me INTERESUJE kao osoba, što je za jedan odnos mnogo važnije nego da li ste udovoljili nekoj pojedinačnoj detetovoj želji ili niste.
Zbog toga što dete oseća da vas istinski interesuje, ono neće u vašem odbijanju da mu ispunite neku želju videti dokaz da ga ne volite, ili da ga ne vidite. Neće se osećati kao da ste odbacili njega, već samo jednu njegovu želju. I to je suštinska razlika.
Detetu je neophodno da ga RAZUMEMO, mnogo više nego da mu dozvoljavamo. Jer, to što neku želju razumemo ne znači da ćemo da je odobrimo – to je već stvar naše roditeljske procene. Na primer, razumem i ne osuđujem njegovu želju da ima pametni telefon. Pa svi ga imaju. I toliko je zabavan! Ali, koliko god ja to razumela, moja odluka je da mu za sada ne udovoljim, jer smatram da moja roditeljska procena da mu pametni telefon trenutno može doneti više štete nego koristi ima VEĆU TEŽINU u donošenju odluke o telefonu, nego njegova želja da ga poseduje. To ne znači da on raste ispod kamena i nema pristup internetu, kompjuteru, pa i mom pametnom telefonu koliko ja procenim da je ok. Samo znači da nema sve vreme uz sebe ekran i da ipak koliko-toliko imamo kontrolu nad količinom vremena koje provodi pred ekranima, i sadržajima koje prati. Znači da nije član odeljenske viber grupe u koju svakodnevno (i svake noći) deca šalju hiljade poruka i dele gomile sadržaja vrlo upitne primerenosti uzrastu. Znači i da smo kao porodica pošteđeni gomile svakodnevnih razgovora na temu (zlo)upotrebe telefona, i kršenja dogovorenih pravila. Znači i da nema potencijalnih incidenata sa nedozvoljenim snimanjem i slikanjem u školi (što se u našim školama redovno dešava).
Moje dete me ne mrzi jer isto tako zna za mnoge druge situacije u kojima udovoljavam njegovim željama, tako da nema razloga da zaključi da je problem u tome što sam zla ili bezosećajna, već da, budući da negde kapira da redovno radim stvari u njegovom interesu, naslućuje da mi je i u ovom slučaju njegov interes na prvom mestu.
To ne znači da on misli da sam ja u pravu. Ali nije ni potrebno da misli da sam u pravu da bi prihvatio moju oduku, dodu
Za još tekstova autorke prijavi se za besplatan njuzleter na: https://jovanapapan.substack.com
Jovana Papan je autorka Instagram profila Roditeljstvo bez griže savesti, urednica portala za roditelje Detinjarije i autorka knjige “Politika za decu: Sve što niste ni znali da želite da znate o roditeljstvu danas”. Mama je troje dece i savetnica za roditelje.