Piše: Kristina Fabris
Nedavno sam bila na jednom dečjem rođendanu. Deca uzrasta od 3 do 7 godina. Igra, smeh, galama, dece po svuda i sve ono što uz dečje rođendane ide. Ali jedan me događaj podstaknuo na razmišljanje.
‘Ma pusti ga, on je samo dete’
Uz razigranu decu, jedno je dete napravilo scenu kada mu je vlasnica u čijoj se kući održavao rođendan, zabranila da radi baš sve i svašta. O čemu se zapravo radi? Dete od četiri godine umesto da se igra s ostalom decom, ono je počelo da otvara ormare i baca sve stvari po podu. Budući da roditelji nisu reagovali, reagovala je vlasnica koja je dete na ljubazan način zamolila da to ne radi. Tako je to duhovito i na jedan detetu razumljiv način objasnila da se to ne radi, da to nije lepo, dok su roditelji samo bezbrižno gledali i onda rekli onu rečenicu koju ja nikako da prihvatim i razumem: „Ma pusti ga, on je samo dete“. I naravno, dete se bacilo na pod i počelo da vrišti jer je očigledno naučeno da može da radi baš sve što želi.
Nakon te rečenice tačno sam osetila kako me preplavljuje ljutnja. To su rečenice koje ja nikada, ali baš nikada neću razumti ni prihvatiti. Da dete je, pa šta? Zar mislite da deca ne razumeju ništa? Da deca mogu da rade baš sve što žele? Zar stvarno mislite da moraju da rade sve što žele kako bi se razvijala i rasla? Ja baš i ne mislim tako. Da, slažem se da deca treba da imaju slobodu u svom razvoju, da im ne treba braniti baš sve jer inače neće naučiti šta je dobro, a što nije, ali gde je ta granica kada treba reći DOSTA? Gde je granica između slobode i lepog ponašanja?
Budući da ni sama ne volim kada mi se diraju stvari, a i lično nikada nisam imala takvih problema sa svojom decom, potpuno razumem gospođu koja je zaustavila dete i na lep način objasnila da se to ne radi. Razumem i dete koje je odmah napravilo scenu vrišteći jer ne sme da radi ono što želi. Dete misli da je to normalno, budući da mu nikada niko nije objasnio da se to ne radi, da to „možda“ može da radi kući jer roditeljima ne smeta, ali da to baš i nije lepo raditi negde drugde.
Ali jednostavno ne razumem roditelje, koji vide i ne reaguju. Samo sede, pijuckaju kafu i smeju se ponašanju svog deteta. Mogu da razumem da svoju decu puštaju da u svojoj kući rade šta žele, ali ipak, ako ih već sada puštamo da rade ama baš sve što žele, šta će biti kasnije, u pubertetu na primer, kada ionako ne slušaju, kada ih nećemo moći obuzdati u nekim stvarima. Hoćemo li i onda govoriti da deci treba slobode i da ih treba pustiti da rade sve što žele? Bojim se da ne, ali tada će već biti kasno.
Deci treba dozvoliti slobodu, ali do jedne granice. Voleti decu ne znači dozvoliti im da rade sve što žele. Voleti decu je dati im slobodu da odluče sami o svojim stvarima, ali sve primereno njihovim godinama. Malenom detetu znači puno da samo odluči hoće li da obuče crvenu ili plavu majicu. Ima još puno takvih primera gdje možemo pustiti dete da odluči samo. Decu treba slušati, moramo da poštujemo njihova mišljenja, njihove odluke, ali ponekad deci treba reći NE. To NE je za njegovo dobro.
Treba naći granicu između slobode da dete razvija svoju znatiželju i lepog ponašanja. A mi smo tu da ih tome naučimo. Tome služe roditelji!
Izvor: Klokanica
Izvinite, ako dobro razumem, autorka je otisla na rodjendan i tamo primetila ponasanje deteta koje ne zna i cije roditelje ne poznaje? Da li je doticnoj palo na pamet da je dete mozda autisticno? Na stranu razmazenost dece koje danas ima u izobilju, ali kako mozete da donosite zakljucke o nekome koga ne znate? Nije bas da ce roditelji tog deteta da Vama, takodje nepoznatoj osobi, kazu „pa znate, on ima autizam“, vec „to je dete“. Nije to bas dijagnoza kojom se mase ispred nosa, a roditelji se suocavaju s tim svaki bozji dan. Da se bolje razumemo, ja nisam strucnjak za dijagnostifikovanje takvih poremecaja, i bas zato sto nisam ne bih smela sa sigurnoscu da tvrdim da je to dete iskljucivo razmazeno. Dosta sam nailazila na osudu okoline zbog toga sto moje dete ne ide u krevet kao i ostala deca, sto se budi u ponoc i ostaje budan do podneva. Svi su me ili sazaljevalji, ili gledali prezrivo, coktali i vrteli glavom u znak neodobravanja, a da im pri tom NI JEDNOG JEDINOG trenutka nije palo na pamet da dete ima poremecaj zbog koga se ide kod doktora, koji se leci i koji moze da se izleci.
Nikako ne odobravam takvo ponasanje. Kod mog deteta dolaze drugari u vecini slucajeva su to divna deca. Medjutim imala sam 2 slucaja u predskolskom uzrastu od dve devojcice. Nisam zabranila druzenje ali sam posle toga zabranila pozivanje iste dece u moju kucu. Prva devojcica je dok su igrale zmurke usla u moju sobupri tom joj je receno da ne sme da ulazi u maminu i tatinu sobu otvorila fioku i namerno polomila dva para naocara za sunce iy ciste obesti pored toga je i polomila namerno daljinski od skupog autica uzela je isti dok je moje dete plakalo sta ce to tebi ti nisi decak i udarala njime o pod dok se nije raspao kad je krenula kuci trazila je od mog deteta sve sam cula da trazi od mame to jest mene da njoj kupi isti takav autic . Znate sta sam uradila kupila sam autic kostao je boga oca otisla sam sa detetom na kratko kod njenih roditelja dete joj dalo autic posto joj je ubrzo bio rodjendan roditelji su bili zateceni ponasala sam se najnormalnije ali nikad vise nisam pozvala dete u kucu kad je htela da dodje smislila sam da nismo tu a posle toga su krenule u razlicite skole. Druga koja je krupna usla je u orman mog deteta skakala unutra i zatekla sam je kako lomi fioku bukvalno je u unutrasnjosti ormana otvorila fioku i skakala u istoj po cistom vesu mog deteta i odvalila klizace od obe fioke i ne znam kako je uspela pukao je i ugao od ormana dok je moje dete vikalo prestani nemoj to da radis ona se histericno smejala. Pri tom je u pitanju skup i kvalitetan orman. Ja to zaista ne mogu da razumem posle toga sam selektovala decu koju pozivam u svoju kucu ima nekoliko divne dece 2 decaka i 2 devojcice koje nam stalno dolaze nikada nisu napravile nikakav problemm. Ove su dosle prvi put i poslednji i napravile mi haos. I nemojte mi prricati o autizmu cak jedan divan decak koji se druzi sa mojim detetom ima dijagnozu autizma ja u njemu to ne vidim vidim samo dete koje je natprosecnih intelektualnih sposobnosti. Deca moraju imati slobodu ali ne mogu iza’i iz granica normalnog ponasanja.Na sta to lici ode negde i rasturi i polomi sve ma dajte bre.