"Neću da budem mačak!": Iskustvo jedne mame sa nastavom na daljinu

Bilo je treme, podrhtavanja glasova, škriputanja table, nesigurnih rukopisa… potpuno razumljivo i krajnje ljudski i simpatično.

Pandemija COVID19 mi je, kao i drugima, unijela dječiju školu u kuću i nametnula još veću ulogu u obrazovanju svoje djece. Ne žalim se, nije mi teško, odgovorno sam se latila nove funkcije i stavila na ispit svoju davnašnju želju da postanem učiteljica (odustadoh prvenstveno zbog nedostataka muzičkog i likovnog talenta, zbog čega djeci ne bih mogla da usadim, tako važne, ljubav i vještinu pjevanja, sviranja, crtanja, bojenja, modelovanja…). Bilo je dana kada sam se previše unosila i miješala, priznajem, znala sam gušiti sopstveno dijete (shvatila sam to kad sam ga čula kako puhće i sebi u bradu mumla – s kim ja živim…). U sopstvenu odbranu ću reći da sam ga osluškivala, povlačila se kad osjetim da prelazim liniju izdržljivosti jednog običnog i prosječnog osmogodišnjaka.
Prvih sedmica sam bila oduševljena svojom i suprugovom ulogom edukatora, osjećala (neskriveno) zadovoljstvo što naš sin našao u poziciji aristokratskog djeteta s početka XIX vijeka, s dobrim učiteljima u domu svome, spremnim ne samo da ga edukuju, već i prenesu žar za saznanjem i sreću zbog napretka. Preispitujući svakodnevno svoje roditeljske i pedagoške metode, počela sam da uviđam i greške. Previše našeg prisustva i striktnog usmjeravanja su oduzeli djetetu iskonski poriv za samostalnošću. Počeli smo da korigujemo uočene greške, da se povlačimo od tv-a, da se pravimo da ne slušamo pažljivo tv-školu, da prepuštamo djetetu borbu sa
predavanjima i zadaćama. Budući da smo prije pandemije vodili borbu protiv elektronskih uređaja i sedatornog života, dijete nije bilo friendly sa daljinskim upravljačem i savremenim mogućnostima premotavanja i pauziranja tv programa. Suprug je odlučio da je vrijeme da se reaguje, naučio je dijete tim radnjama, koje je većina vršnjaka savladala još mnogo prije škole. Počeli smo i elektronsko osamostaljivanje, mnogo nakon osamostaljivanja u stvarnom prostoru.

Čari slobodne igre s vršnjacima je naš prvenac upoznao bar 2 godine prije samostalnog kretanja po meniju tv-uređaja i računara.

Imali smo uspone i padove tokom tv školovanja. Imali smo dane kada je sve išlo kao po loju, dane kada smo bez daha slušali tv-učitelje.

Da, bilo ih je dobrih, odličnih, do zemlje im se klanjam, jer vraćaju mi vjeru da će sa njima naša djeca izrasti u misaona bića i razviti potencijale koje u sebi nose. Bilo je i padova, nerviranja.

Prvenac je izražavao protest kad god je trebalo puno da crta, ne voli, ne ide mu. Hrabrili smo ga, nekada strpljivo, nekada uz (neoprostivu) viku i dreku, istanjeni živci su znali i popustiti, ne dičim se time. Vježbali smo. Hvala entuzijastima na nepresušnoj riznici youtube tutorijala na temu How to draw easy…., koristili smo ih da naučimo da nacrtamo nešto što liči na klavir, violinu, dječaka, djevojčicu, macu, kucu… nismo odustajali, bilo je teško,
ali vidno smo uznapredovali. Protesta je bilo i zbog dosade. Nekoliko puta mu je suze na oči natjerala jednoličnost, pitao je zašto učitelji ponavljaju po stoti put nešto što sva djeca znaju.

Ponavljale su se, meni neshvatljivo, mnogo puta iste i nezanimljive lekcije, pisanje i čitanje brojeva n-te desetice… (ali nemam pravo da to kritikujem, ne znam ništa o pedagogiji rada s osmogodišnjacima, možda postoji neki, za mene skriveni razlog). Kroz te monotone lekcije mi je u očima rasla i rasla figura naše učiteljice, s njom u učionici dosade nije bilo. Koliko je samo entuzijazma ulagala da im donosi zanimljive nastavne listiće, samo ona zna koliko je novca i vremena morala trošiti na pripreme za časove. Kad sam dovde stigla, moram da pohvalim našu učiteljicu i, pretpostavljam, ogromnu većinu ostalih prosvetnih radnika, koji su i ovaj neočekivani ispit, pandemije, tv-škole i vanrednog stanja, položili sa najvišim ocjenama. Održala je komunikaciju sa nama (roditeljima) na profesionalan način, imala mjeru i u javljanju i u zahtjevima, znala da nas okuraži kada je trebalo, nije nam nametala nenormalne zahtjeve i rokove za slanje zadaća, nije nam ograničila ni vrijeme kad možemo da joj se javljamo. Pretpostavljam da je imala razumjevanja za nas roditelje i naše obaveze. Mnogi od nas su danima išli na selo, sređivali, bašte, sijali, okopavali povrće… I nismo bili svaki dan u prilici da uradimo i pošaljemo zadaću u
optimalno vrijeme. Hvala joj do neba!

Dan za danom, prolaziše jutarnji izvještaji Ministra zdravlja, a za njim se mijenjaše časovi i učitelji. Bilo je treme, podrhtavanja glasova, škriputanja table, nesigurnih rukopisa… potpuno razumljivo i krajnje ljudski i simpatično. Nije bilo lako biti učitelj, glumac i nositi se sa strahom od zaraze, kojim smo svi prvih nedelja bili opterećeni. Bilo je zanimljivih i manje zanimljivih tema i predavača. Neki od njih, za onih 5-10 minuta koliko su po času dobijali, uspješe i originalnu lutkarsku predstavu da izvedu. Pamtim dobro simpatičnog i fantastičnog uču koji je preradio “Dva jarca na brvnu” i zacaklio okice dječije, a Boga mi i moje. Od srca mu čestitam! Bilo je grešaka, slučajnih, tremom izazvanih. Kao i onih što im razlog i opravdanje naći ne mogu…. ne želim da kritikujem, samo da prenesem moje impresije. Nervirala sam se u nekim trenucima, pa se smirivala u naporu da ispravim greške i prevedem dijete neprimjetno preko njih, navedem ga na ispravno razmišljanje (npr. da vrt nije samo mala površina zemljišta, već da zemljište vrtom učini tek obrada, sjetva, njega…). Kao i prije pandemije, čitala sam djeci redovno. Uživali smo uranjajući zajedno u osvajanje Troje, Odisejeva lutanja, Beovulfove podvige, Galahadov put do Svetog grala, potragu za velikom pticom Dodo i mnoge druge bajke, basne, mitove, legende, avanture superheroja, istoriju, epsku, naučnu fantastiku…

Srećni i iznenađeni novim satima s roditeljima, počeše djeca da nam priređuju zabavu. Spontano su pravili pozorište (u kući), uživljavajući se u likove omiljenih knjiga. Nikada zaboraviti neću komediju trenutka, kada nepažnjom i nestašlukom dječjim probušiše moju loptu za pilates. Taman počeh da vičem, već mi se u glavi
narojiše misli i u usta nabujaše riječi kako većih štetočina od njih nema u mjesnoj zajednici, a i šire, kad se oni snađoše, zakačiše probijenu loptu na oklagiju i rekoše mi da sada bolje mogu da glume Tezeja koji ide da ispuni sudbinu od Bogova mu određenu, da postane kralj Atine.

I onda nas jednog dana do temelja potrese domaći zadatak iz srpskog jezika. Obrađivao se drugi čas za redom tekst “Pile” Korneja Čukovskog. Nije mi jasno zašto se priča našla u Čitanci za II razred, ne vidim joj jasan smisao… ali kao što već jednom rekoh – možda je skriven negdje iza linije mog poimanja naobrazbe osmogodišnjaka. Priča “Pile”, kao i pisac, za mene bijahu novi.

Za one koji je nisu čuli ili čitali, kratko ću je prepričati: Pile, nestašno i naivno, oponašalo je glasnog i uobraženog pijetla, dvorišta gazdu. Kroz mjesto radnje je prošetao i jedan mačak, najsporedniji od svih “osebujnih” likova priče. Pile je pokušalo da kukuriče kao uzor, pa tako malo i nevješto, upalo u baru. Vidjela ga žaba i rugala se. U raspletu se pojavljuje mama koka, brižna, strpljiva i nježna kako bi svaka mama trebala da bude, pomiluje svoje
mladunče i izbavi ga iz neprijatne situacije u koju, zbog svoje nepromišljenosti, upade.

Za domaći zadatak, tv učiteljica reče, usmeno i pismeno (na prezentaciji), da djeca napišu koji bi lik iz priče voljeli da budu i zašto. Ne kritikujem učiteljicu, zaista nije ni rekla ni napisala, da to bude lik iz “ove”, upravo pročitane priče. Nadam se da nije ni mislila na po broju i karakteristikama siromašne likove ove priče. No, prema malom istraživanju javnog mnijenja, tj. roditelja drugačića, shvatila sam da se ostvarila moja strepnja. Djeca su se
podijelila na koke (djevojčice) i pijevce (dječake). Mala su oni djeca, nije se ni čuditi što se drže onoga o čemu im se trenutno priča i ne prepuštaju se samostalnom ulasku u druge priče i likove.

Možda je to i preteško za većinu osmogodišnjaka. I svi su oni školarci, mogu još uvijek da se sjetim crtica iz tog doba. Kao i drugi, tražila sam način da domaći zadatak uradim na najbrži i najlakši način, pa da slobodna kao ptica odlepršam u igru s vršnjacima.

Možda sam suviše osjetljiva na školstvo, možda pretjerano senzibilisana na ograničavanje dječije mašte, vjerovatno i pretjerano isprepadana od mogućeg institucionalnog sječenja njihovih mladih krila, spuštanja na zemlju, ili još gore, ukopavanja u rupu iz koje mogu da vide samo put kojim im se kažu da idu… Možda sam
ostala na nivou dječijih knjiga u kojima još uvijek uživam s potomcima. Možda me život razmazio jer nisam pretjerano osjetila njegovu gorčinu, jer hvala dragom Bogu imam sve što želim, pa mogu da zamaram misli neegzistencijalnim problemima. Možda sam malo luckasta, ali me do srži potresao domaći zadatak koji je učenike II razreda osnovne škole Republike Srpske podijelio na pijevce, koke i po neko pile.

Da ne pada iver daleko od klade dokazao je prvenac (ne znam da li da se radujem ili da ga žalim). Prvo je zasuzio, očigledno hipersenzitivan na školske zadatke i pritisnut osjećajem da mora sve da ih zadovolji. Sa strahom od roditeljske osude je rekao – neću da budem pijevac. Porazgovarali smo, elaborirali zašto se ni mami pijevac i pile ne sviđaju, pa nađosmo spas i izlaz u onom najsporednijem, i valjda najmanje negativnom muškom liku iz cijele
priče, mačoru. Srećan zbog brzog rješenja problema i osjećaja da će zadaću završiti brzo, da neće morati da piše dugo i naporno, brk mu se šeretski nasmijao. Vjerovatno je pomislio nešto u stilu – al’ sam mamu danas jeftino preveslao, neće me tjerati da pišem eseje i zamaram svoju napaćenu glavu sklapanjem rečenica npr. o kralju Marku iz zemlje Medenije (jedne od knjiga koju toplo preporučujem za sve vršnjake). I na koncu, mangup mali, da bude siguran da se neću predomisliti, do suza me nasmija trenutnim prepjevom pjesme Zabranjenog pušenja u “…neću da budem mačak, mačak da budem neću…”

Dragana Drakul, majka i docent na Medicinskom fakultetu u Foči.
Izvor: Detinjarije.com

Podeli tekst: