Jedino pravo vaspitanje ne sastoji se od toga šta ćete govoriti, pa čak ni pokazivati deci, nego od onoga što ćete uraditi sa samim sobom. A deca nisu glupa, pa će već i sama odlučiti šta im se od toga sviđa, a šta ne.
Da li su nam u životu potrebni uzori?
Kako da nisu. I bez uzora i sa uzorima, mi pravimo nekakve svoje životne scenarije. Unosimo se u njih, ali ih i kritikujemo i doterujemo. Na pola puta pravljenja svojih životnih filmova često shvatimo da nas vuče nekakav glupi «rijaliti». Onda se ponovo dosetimo da nije loše da posegnemo za inspirativnim likovima na koje bismo voleli da ličimo. E, sad, vreme je toliko glupo da mnogi ljudi nalaze da su inspirativni kojekakvi hohštapleri, sumnjivi tipovi ili obične budale. Centri moći koji kontrolišu hiperpotrošačko društvo trude se da nam podmetnu samo uzore koji će nas podstaći na nekakvu potrošnju. Njih ne zanimaju kriterijumi vrednosti. Njih zanima samo koliko para ćemo mi potrošiti. Ukoliko neki mamlaz sa mikrofonom nudi brz put dostizanja njega kao uzora, bilo potrošnjom droge, pića, određene vrste odeće, hrane, putovanja na određene lokacije – on je uzor podjednako ako ne i više vredan od nekog svetitelja, junaka, genija.
Vi pored obaveza u crkvi snimate filmove, pišete knjige, vodite radionice… Kako vi nalazite vreme da budete uzor? Da li bi ste izdvojili neki poseban događaj koji vama i vašoj deci ostao u sećanju?
Moje obaveze u Crkvi nisu velike. Kao đakon, pribrojan crkvi Svetog Nikole na Novom groblju u Beogradu, ja uglavnom samo služim na Liturgiji. Dođem tu samo kao vernik u mantiji. Pošto nemam stalni posao, prinuđen sam da radim na više razboja ono što mi je Bog dao da koliko-toliko umem. Nekad po narudžbi, a većinom sam smišljam poslove, pošto se nađe onih koji me zovu zbog određenog posla a nekad ih nema, a porodica mora da se hrani. To što je većina toga u službi Crkvi, to je plod moje ljubavi i mog najvažnijeg interesovanja. U svemu tom žuljavom iskustvu slobodnog umetnika ima i nešto dobro. Prilično vremena provodim u kući, za radnim stolom i kompjuterom. Tako da svoju decu često viđam. Bez obzira na to ne mogu reći da nalazim mnogo vremena da im budem uzor. Teši me samo saznanje koje sam davno stekao, što od pametnih ljudi, što od sopstvenog iskustva: jedino pravo vaspitanje ne sastoji se od toga šta ćete govoriti, pa čak ni pokazivati deci, nego od onoga što ćete uraditi sa samim sobom. A deca nisu glupa, pa će već i sama odlučiti šta im se od toga sviđa, a šta ne. A ono što čovek osim toga može da uradi je da ih gleda, da bude u kontaktu sa njima, da ne dopušta nepotrebne granice i odvajanja – a pritom da ih ne guši.
“Jedino pravo vaspitanje ne sastoji se od toga šta ćete govoriti, pa čak ni pokazivati deci, nego od onoga što ćete uraditi sa samim sobom. A deca nisu glupa, pa će već i sama odlučiti šta im se od toga sviđa, a šta ne.”
Pitanje kad sam svojoj deci bio pravi uzor je pre pitanje za moju decu. Da li to što materijalne stvari nikad nisam stavljao na prvo mesto, ili to što sam se noću penjao po zidu na prvi sprat vikendice mojih tasta i tašte da nekako uđem u kuću i otvorim vrata pošto smo na izletu ostali bez ključa, ili kad smo se u mraku igrali igre koju sam ja smislio – indijanaca koji treba da se nečujno prišunjaju strašnom poglavici – a ja, poglavica, sam pritom zaspao, ili kad sam sedeo u hitnoj pomoći i držao masku sa kiseonikom mlađem sinu u mukama, a posle se ispostavilo da je imao samo gadan zatvor, ili nešto sasvim treće –zaista ne znam.
Koliko je odnos vašeg oca prema vama uticao na vaš odnos prema svojoj deci?
I to baš ne znam. Pričaju mi da sam se kad sam bio mali jako ljutio na belog medveda u zoološkom vrtu koji nije hteo da priđe kad ga je moj otac na moje insistiranje lepo zvao, sećam se da je uvek pokušavao da me ne razmazi, a ja sam znao da nije nikakav grub i distanciran čovek, nasuprot, sećam se da smo se uporno svađali i raspravljali oko nekih stvari i povremeno sam ga doživljavao kao stranca, ali na kraju smo ipak ostali bliski. U svakom slučaju – bio sam mu važan a i meni su moja deca važna.
Šta bi ste za kraj poručili našim čitaocima?
Ništa lepše nego biti otac. 🙂
Izvor: Prvi put s ocem
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TATATATIRA!
Tata kupi mi auto: Goran Abraham
Predstavite nam se kao tata? Prvo dete sam dobio sa 38 godina, uz zahvalnost Gospodu, a zatim drugo i treće u roku od 3 godine. To mi je promenilo shvatanje...
Njen tata
Njen tata je u njenom životu bio prvi "buli". Bio je njen prvi oprez. Vrlo rano je naučila da raspoznaje koji postupak, reč, ton, mogu tatu da razbesne. I izbegavala ih...
Tvoj narcisoidni otac koji nikad nije na psihoterapiji, ali zato ti jesi
Piše: Ivana Sinđić, psihoterapeut Narcisoidni očevi gotovo nikad nisu u psihoterapiji . Ne uključuju se u proces, jer je obično njihovo mišljenje o njima samima da su uvek u pravu,...
Mihail Labkovski: Pet saveta kako postati dobar otac
- Nemojte se ženiti ili pristajati na to da vaša žena rodi ako ne osećate potrebu da postanete otac. U idealnom slučaju, trebalo bi da budete spremni, da želite to...
Nema komentara.