Piše: Dragana Mujezinović
Kineska poslovica: Ako čoveku daš ribu, nahranićeš ga za jedan dan; ako ga naučiš da peca, nahranićeš ga za ceo život.
Prošle zime, kad beše onaj velik sneg, deca su dobila 2 nedelje raspusta. Kad bi se umorili od grudvanja, sankanja i kada bi ih hladnoća poterala u kuću, u nedostatku domaćih zadataka i sličnih dosada, imali su vremena da na miru ispolje kreativnost. Pravili su razne ukrase od glinamola koji je ubrzo nestao. Prešli smo na nešto jeftiniji materijal koji je bio itekako zahvalan za rad – slano testo. Za trpezarijskim stolom nastala je prava mala radionica. S jedne strane su, modlom za kolače, pravljeni razni oblici koji su se zatim sušili na rešetki za kolače i čekali bojenje. Bojenje je …
Radovi su se gomilali, sve jedan lepši od drugog, medaljoni, oglice, ukrasni magneti za frižider… Dok su radili, klinci su već razmišljali o tome kako će ih prodavati kad bude leto. Kako odrediti cenu, gde će prodavati, kako da ih poređaju, kako će da dele novac, ko će šta da kupi s tim novcem? Pitanja su sami postavljali i odgovarali, a mi odrasli smo samo pomogli oko sitnih detalja kao što su poslužavnik za izlaganje radova, blokče da bi zapisivali koliko su kojih radova prodali…
Dok sam pripremala nove količine slanog testa (magično dobre mase za rad), i slušala njihove priče, shvatila sam da mora biti da su to stvari koje sada njih zanimaju. Novac, i kako doći do njega. Kod dece je sve igra, pa i teme koje nama odraslima zadaju ozbiljne glavobolje. Kako da ih učim o onome o čemu nemam pojma? Zarađivanje novca mi nije jača strana.
Dugo željena prodaja
Došlo je leto, i raspust. Želja za prodajom radova nije prestala. Jedino što se menjalo bio je spisak želja na šta će se trošiti zarađen novac. Dogovor je pao: sutra rano ujutru, probudiće se u 15 minuta do 7, da bi ispred lokalne pekare bili već u 7, kako bi na vreme sve postavili i bili spremni onda kada ima najviše mušterija. Iako je već uveliko bio raspust, nikad lakše nije ustao iz kreveta, spremio se za dva minuta i otrčao da kuca na vrata drugaru komšiji s kojim je tog jutra kretao na svoj prvi posao. Obojica svršeni trećaci.
Poneli su poslužavnik, blokče da beleže koliko su radova prodali i za koje pare, odredili cene: 20, 30, 40 i 50 dinara, stoličicu za sedenje i vodu da imaju kad ožedne. Krenuli su bezbrižni sa verom u uspeh.
Zahtevala sam jedino da sede zajedno, i da novac dele poslednjeg dana.
Strepnje
Priznajem, srce mi je lupalo k’o ludo. Kako će se snaći, hoće li ih neko maltretirati, da li će se međusobno posvađati iz ko zna kog razloga, da li će jedan drugog ostaviti na ”cedilu”?… Da li će znati da vrate kusur? Koliko dugo će biti spremni da sede mirno, kada će strpljenje da ih izda?… A šta ako ništa ne budu prodali, šta ako im se drugari budu podsmevali? Hoće li se mnogo razočarati?
Dobro, to je njihova igra, njihova prva ozbiljna igra. Ne smem da se mešam. Nisam išla čak ni iz daleka da ih obiđem. Grickala sam nokte iščekujući povratak.
Radost zbog uspeha
Jevrejska poslovica: Onaj koji ne vaspitava svoje dete, da u znoju svoga lica hleb zaradi, taj odgaja lopova.
U 10 sati su se vratili, nasmejani, srećni, znojavi od vrućine. Uspeh. Puni priče, doživljaja, ko je bio, šta je kupio, ko im je pohvalio radove… Stigli su i prvi uvidi da se najviše traže najskuplji radovi.
Jedna ih se stvar, do duše, zbunjivala. Jedan čovek im je samo dao novac i nije htao da uzima radove. To ih je zbunjivalo i nije im bilo pravo.
Ispravno razmišljaju, pomislih ja, i bude mi lakše što su tako zreli, i što ne uzimaju stvari zdravo za gotovo. Rekoh im da u buduće treba da zamole tog nekog da ipak uzme, makar najmanji rad, jer oni ne prose već prodaju. Bi im lakše što ta zabuna ima svoje rešenje.
Još tri naredna dana, ustajali su sve lakše i brže, spremni za nove uspehe. Toliko je trebalo da rasprodaju sve što su zimus napravili. Dobijali su pohvale i predloge i o svemu su raspravljali. Moje je bilo samo da vidim da li je sve u redu.
I zaradili su nešto više od 1200 din., po mom mišljenju, poprilično. Novac su podelili. Opijeni uspehom, smišljali su šta bi to sledeće mogli da prodaju.
Želim da ih pohvalim, dugo su čuvali novac koji su zaradili. Uspeli se da odole iskušenju da ga odmah potroše. Mi odrasli se nismo mešali. Stalo nam je da vidimo kako razmišljaju.
Bravo, bravo!