Majke, nenamerno, ozbiljno povređuju decu kada pokazuju nepoštovanje prema njihovom ocu. Dete mora imati priliku da izgradi dobar odnos sa ocem, ono ima pravo na to.
Nedavno sam imao veliko zadovoljstvo da razgovaram sa Željkom Kurjački. Ona je psihoterapeut, bloger, princeza, ratnik, ćerka, zaštitnik, preduzetnik… Kao psihoterapeut najviše se bavi problemima samopouzdanja i pozitivnog doživljaja sopstvenog tela, fizičkog izgleda, zdravlja, a potom i psihologijom traume.
Ako bih morao da je opišem jednom frazom, kako zbog svoje smelosti da se bavi kako kompleksnim oblastima, tako i zbog lakoće kojom predstavlja svoj rad u javnosti, rekao bih da je Željka hrabra Merida srpske psihoterapije.
Željka, danas je nekako uobičajeno da se otac posmatra kao dodatak porodici, nešto bez čega se može. Da li smatrate da je otac bitna figura u odrastanju dece?
Mnogo mi se dopada što govorite o očevima i njihovoj ulozi u detetovom životu. Mislim da je hrabro govoriti o tome. Primetila sam da, kada se kaže da očevi imaju važnu ulogu u životu dece koju majke ne mogu da zamene, ponekad se nailazi na ljutite reakcije čitateljki. Ponekad majke to dožive kao da se njihov značaj za dete na neki način umanjuje ako se kaže da su očevi jednako važni za zdravo odrastanje deteta. Ako se priča o dobrim, požrtvovanim, preumornim, neopravdano skrajnutim i obespravljenim očevima, to ne znači da se uloga majki i sve što majke čine za dete nipodaštava.
“Netačna pretpostavka da je majka detetu prirodno potrebnija nego otac je idealno tlo za razvoj osećanja krivice.”
Dete može da odraste savršeno zdravo i srećno odrastajući samo sa majkom. Ali ne bi trebalo da stvaramo sliku kako je u savršenim okolnostima za dete majka dovoljna. Netačna pretpostavka da je majka detetu prirodno potrebnija nego otac je idealno tlo za razvoj osećanja krivice. Tada majke veruju da nikad nisu dovoljno dobre jer je njihov uticaj tako presudan. Svaki njihov postupak se tada posmatra pod lupom. A za dete majka isto tako postaje izvor osećanja krivice jer ono zna da nikada neće moći da bude toliko dobro ni prema njoj ni prema svojoj deci koliko je to majka bila prema njemu.
“Naravno da postoje ljudi koji su zaista takvi, sebični i površni, koji jednostavno odlaze tražeći lepšu porodicu ili odlaze jer ne žele napor. Ali za neke dobre očeve bi se moglo reći da su pre izgurani iz porodice nego da su je napustili.”
Znate, kad bih trebala da pričam o svojoj majci, da nabrojim šta sam sve od nje naučila i da je ovako javno pohvalim, uradila bih to bez problema. I pri tome ne bih imala utisak da hvaleći nju na neki način umanjujem značaj svega onoga što je moj otac uradio za mene. Ali sada kada želim da napišem sve divne stvari koje sam naučila od svog oca, nekako osećam nelagodu prema majci. Kao da hvaleći njega neću govoriti o tome šta me je on naučio, već šta me je majka propustila da nauči.
Osećanje krivice je moćan regulator ponašanja. Kada se, na primer, rodi dete koje je bolesno ili ima neki invaliditet, majka je (naravno neopravdano) opterećena osećanjem krivice, veruje da je na njoj da sama pruži što bolju negu detetu, da što više poštedi drugu svoju zdravu decu, da ne „osete“ i da ne „trpe“. Ona, iz osećanja krivice ili iz straha za dete, odguruje oca od deteta. Otac uzima ulogu fizičkog radnika, snabdevača itd, ali ne nekog ko se direktno bavi detetom.
Dešava se da majke stvore simbiotsku vezu sa detetom toliko jaku da tu više nema mesta ni za koga drugog. Ukoliko suprug u toj situaciji odluči da napusti ženu najčešće nailazi na optužbe od strane sredine da je bezosećajan, sebičan, jer je napustio ženu kad mu se rodilo bolesno dete. Naravno da postoje ljudi koji su zaista takvi, sebični i površni, koji jednostavno odlaze tražeći lepšu porodicu ili odlaze jer ne žele napor. Ali za neke dobre očeve bi se moglo reći da su pre izgurani iz porodice nego da su je napustili. Nije tu bilo mesta za njih ni da budu supruzi ni da budu očevi i oni odlaze jer zaista ne znaju šta drugo da rade.
Ako je čovek biće zajednice, onda je ljubav bazična potreba svakoga od nas. U tom smislu i otac i majka bi trebalo da podjednako vole dete?
Zabluda je da je ljubav prema sopstvenom detetu prirodno data. Ona se i kod majki i kod očeva razvija vremenom. Većina majki razvija ljubav prema bebi dok je ona u stomaku, dok je zamišlja kako će izgledati, a najintenzivnije kada oseti da beba počinje da se pomera. One imaju tu prednost što bebe nose u svom stomaku devet meseci. Ali i tada većinu majki iznenadi sopstveni nedostatak emocija kada prvi put ugledaju svoju bebu. Neke mame kažu da su osećale kao da im je neko dao tuđe dete. Ipak je potrebno malo vremena da se osećanja razviju.
“Očevi ponekad ni ne dobiju priliku da razviju čvrst emotivni odnos sa detetom.”
Veza sa detetom se, kasnije, intenzivno razvija kada beba počne da uzvraća osmeh ili da na neki drugi način komunicira sa roditeljima. Zato očevima često treba više vremena nego majkama da se „priviknu“ na novorođeno dete, da razviju osećanja prema njemu. Očevi ponekad ni ne dobiju priliku da razviju čvrst emotivni odnos sa detetom.
Pored tih „prirodnih prednosti“ koje majka ima, deluje mi da u se većini današnjih medija, uloga oca i dečaka predstavlja kao infantilna u odnosu na majke i ćerke. Na primer u crtanim filmovima kao što su Mulan, Zaleđeno kraljevstvo, Hrabra Merida, Pepa Prase, Rio, Zootropolis…
Uloga oca u vaspitanju je još uvek potisnuta u pozadinu, ali mislim da se stvari menjaju upravo zahvaljujući ljudima kao što ste vi koji svojim radom utiču na to. Ne znam koliko je moguće uticati na one očeve koji rado prebacuju na majke sav teret vaspitavanja deteta, ali verujem da se mnogo može učiniti za one očeve koji ne žele da budu skrajnuti u pozadinu, ali koji su nesigurni u to šta je njihova uloga i koji su možda obeshrabreni ženskim autoritetom u vaspitanju dece.
“Ono što otac može da pruži detetu, njegov specifičan pogled na svet, njegovo životno iskustvo, njegov jedinstven odnos koji bi mogao da izgradi sa detetom, to ne može niko da zameni!”
Otac je bitna figura u odrastanju deteta jednako koliko i majka. Deca koja su odrastala samo uz majku mogu biti savršeno zdrava i srećna (jednako kao i ona koja su imala samo oca). Ali lišavati dete čvrste emotivne veze sa ocem kad je on tu i voljan da bude otac je velika šteta i gubitak za dete. A to se dešava tako što majke preuzimaju glavnu ulogu, a očevi se poslušno povlače u pozadinu. Majke su često te preko kojih dete komunicira sa ocem. Majka se nameće između oca i deteta i „tumači“ ocu šta neki detetov postupak znači, šta je dete reklo njemu ili o njemu, a detetu šta mu je otac poručio i šta je otac nekim gestom mislio. Majka više vremena provodi sa detetom i sve ga bolje upoznaje kako vreme prolazi, dok se otac vremenom sve više oseća skrajnut i otuđen od deteta. I na kraju se zaista ne poznaju i potreban im je „prevodilac“.
Kroz svoje nastupe u medijima vi delujete kao veoma hrabra osoba. Koliko je to vaša zasluga, a koliko vaših roditelja?
Hvala vam. Ako je to zaista istina, onda mislim da su dve poruke roditelja, koje su mi dali svojim primerom, zaslužne za to. Jedna je da je jedino bitno da govorim ono u šta zaista duboko verujem i što je meni važno. Nije bitno da li je to popularno mišljenje ili nije.
“Roditelji su mi obezbedili dovoljno bazične ljubavi prema sebi da mogu da govorim ono u šta verujem čak i ako nemam nijednog istomišljenika.”
Nije bitno koliko će se ljudi uvrediti, prepoznati, smatrati da nisam u pravu, ismejati me, izgrditi me. Može da se živi i bez reputacije. Ali sa uprljanom savešću i izneverenim sopstvenim idealom integriteta teško. I da, kada pomislim da nisam u pravu jer je nemoguće da tolika većina ljudi greši, treba da znam da po pitanju većine stvari većina ljudi uglavnom greši. Roditelji su mi obezbedili dovoljno bazične ljubavi prema sebi da mogu da govorim ono u šta verujem čak i ako nemam nijednog istomišljenika.
Druga je da je u redu praviti greške. U redu je pogrešiti, predomisliti se, počistiti za sobom. Ako su ti stavovi po nekim pitanjima jednako čvrsti kao pre petnaest godina, onda nisi uopšte napredovao. Nisi ništa naučio o pogledima koji su suprotni tvom (jer da jesi, tvoj stav bi bio blaži), što znači da ni o pitanju koje zastupaš nisi ništa novo naučio. Greške nas uče gde su nam nedostaci i gde su nam slabe tačke. Naravno, najteže je oprostiti sebi greške koje ponavljaš ili one koje si napravio zbog nemara ili lenjosti. Ali ljutnja na sebe može da bude veoma zdravo i motivišuće osećanje. Ljutnja je odličan pokretač.
Na koji način je vreme provedeno sa ocem definisalo vaš odnos sa sadašnjim partnerom?
Očevi svakako oblikuju našu sliku idealnog partnera. Sa tatinim osobinama i ponašanjem koje prepoznamo kod drugih ljudi osećamo se „kod kuće“.
Ja imam sreću da mi je otac dao odličan primer. Oduvek sam kod njega volela njegovu sposobnost da bude potpuno prisutan u sadašnjem trenutku, zainteresovan za ono što se dešava sada oko njega, neopterećen „šta ako“ strahovima za budućnost i „da sam samo“ kajanjima iz prošlosti. On teške emocije koristi kao vetar u leđa, kao podsticaj da se menja i da bude bolji. Njemu su strahovi, brige, kajanja i tuge uvek sluge, nikad gospodari. Njegovu sposobnost da popravi sve, svaku igračku koja mi se ikad pokvarila. Ali i njegovu potpunu nesposobnost da i danas svrati kod mene na kafu, a da mi ne popravi bar nešto u stanu, zategne neki razlabavljen šraf ili zameni sijalicu. Dok sam odrastala bila sam pomalo introvertna, moje prirodno stanište je bila moja soba, ali me je moj otac lako uspevao nagovoriti da izađem napolje. Dvorište nam je uvek bilo puno pasa, mačaka i ptica. Svi su imali imena.
“Za neke dobre očeve bi se moglo reći da su pre izgurani iz porodice nego da su je napustili. Nije tu bilo mesta za njih ni da budu supruzi ni da budu očevi i oni odlaze jer zaista ne znaju šta drugo da rade.”
Volim što ume i da popravi kola i da pomazi mače. I što uvek ima neke projekte i planove kojima se raduje. Jednom rečju, volim njegovu ljubav prema životu.
Sada kao odrasla, kada sam sve te osobine ponovo pronašla u drugom muškarcu, nisam imala izbora nego da se zaljubim u njega do ušiju.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Gabor Mate, Gordon Nojfeld: Roditeljstvo je pre svega odnos, a ne veština koju treba steći
Da roditeljstvo uspe, potrebna su tri sastojka: zavisno biće kojem je potrebna briga, odrasla osoba voljna da prihvati tu odgovornost i dobra funkcionalna privrženost deteta za odraslu osobu. Najkritičniji od...
Harvardsko istraživanje otkriva šta roditelji mentalno jake i otporne dece rade drugačije
Naučnici sa Odseka za pedagogiju Univerziteta Harvard sproveli su 2020. godine nacionalno istraživanje o roditeljstvu. Ono što je studija pokazala je da jedan određeni stil roditeljstva oštećuje samopouzdanje i samopoštovanje...
Dečiji psiholog savetuje kako da pomognete anksioznom detetu
Dr Robert D. Fridberg je klinički psiholog i profesor univerziteta Palo Alto, kao i direktor Pedijatrijskog centra za bihejvijoralnu zdravstvenu pomoć. Ovo su njegovi saveti roditeljima čija deca pate od...
Stilovi emotivne vezanosti obično ostaju konstanta naših života
Teorija emotivne vezanosti opisuje ishode različitih obrazaca afektivne regulacije između roditelja i deteta. Za svakoga od nas određeni izvestan ishod ili ,,model stila emotivne vezanosti" obično ostaje konstanta celog života....
Nema komentara.