Ono što se često previđa, kaže Vilinghem, jeste da, jednom kad dete nauči da prepoznaje slova, mora imati i znanje o onome što čita kako bi moglo da čita sa razumevanjem.
Vilinhem daje primer kako loše odabran tekst demotiviše čitanje kod dece. U pasusu “Ipak ne idemo na odmor u Majami. Moja žena je mogla da dobije odmor samo u julu” izostavljena je ključna činjenica – Majami je previše vruć u julu da bi se tamo išlo. Takve nejasnoće usporavaju čitanje i čine tekst dosadnim deci.
Zbog toga su ljudi sa širokim obrazovanjem bolji čitaoci. Dakle, za odgajanje dece koja čitaju neophodno je odgajati decu sa širokim obrazovanjem. Kada deca uzmu u ruke knjigu, časopis ili novine, moraju bar površno poznavati temu da bi o njoj mogla da čitaju.
- Razumevanje teksta ne može se naučiti
U navedenoj rečenici o Majamiju, čitalac mora ne samo da razume svaku rečenicu ponaosob, već i u kakvoj su one uzajamnoj vezi. Istraživanja pokazuju da loši čitači često ne uspevaju da da uoče te ideje koje povezuju rečenice.
Uobičajene strategije da se ovo prevaziđe su da se tekst analizira ili da se čitalac podstakne da uoči nelogičnosti u njemu.
Međutim, one ne čine od deteta boljeg čitača. Učenje čitanja nije kao učenje fudbala, gde početnik kopira poteze iskusnijeg igrača. Svaka rečenica je posebna priča i ne postoji univerzalni način njihovog povezivanja, koji se može kopirati. Dete mora da nauči da stalno proverava da li razume ono što čita, jer loši čitači često ne obraćaju pažnju na to, već brinu samo o tome jesu li ispravno pročitali sva napisana slova.
- Čitanje treba da bude zabava, a ne rad
Američki tinejdžeri čitaju samo šest minuta dnevno u slobodno vreme, kažu statistike. Zašto?
Jedan od faktora je sam stav prema čitanju, ali on nije dovoljan pokretač. Dete ne samo da treba da voli da čita, već treba i da čitanje voli više od drugih stvari koje može da radi. Deca najradije čitaju u mlađim razredima osnovne škole, a zatim polako gube interesovanje.
Nije teško uočiti zašto. Za većinu dece, savladavanje veštine čitanja je nešto čime se ponose. To je znak da su postali stariji, da su poput svoje starije braće i sestara, prijatelja koji to već umeju. U prvo vreme nagalasak je na razumevanju i uživanju u priči. Međutim, iskustvo čitanja se menja u starijim razrednima:
- Čitanje postaje zahtevnije. Priče postaju duže i složenije. Umesto slikovnica sa krupnim slovima, sada treba čitati dugačkla poglavlja sitnih slova.
- Manje je izbora. Kako deca rastu, sve više je tekstova koje moraju da čitaju, a sve manje mogućnosti da odustanu od knjige koja im se ne dopada i čitaju nešto drugo.
- Više je žanrova. U mlađim razredima uglavnom se čitaju priče, a one su deci već poznate i bliske zahvaljujući tome što im je čitano kad su bila mlađa, kao i zahvaljujući filmu i televiziji. Kasnije se sreću sa biografijama, novinskim pričama, sa drugačijom strukturom i pravilima, a ono što nam je novo – teže razumemo.
- Drugačija svrha. Nastavnici od učenika traže da čitaju iz drugačijih razloga. Mlađa deca čitaju kako bi razumela priču i uživala u njoj. Starija deca čitaju da bi u tekstu nešto pronašla, ili da bi učila i pripremala se za odgovaranje.
Ali, zašto onda opada i interesovanje za čitanje u slobodno vreme? Jedno od objašnjenje je da učenici svako čitanje stavljaju u isti koš. Čitanje je prosto za njih postalo posao, a ne zabava.
Vilinghem predlaže da se deci više ističu one neobavezne strane čitanja u slobodno vreme. Treba ih podsetiti da im je dozvoljeno da preskaču delove koji su im dosadni, da mogu da zavire u poslednje poglavlje, da mogu da odustanu… Takođe, da su slobodni da izaberu samo žanrove koji im se sviđaju, bile to biografije, horor, mange ili tehnički crteži mašina. Važno je samo to da li detetu čitanje donosi zadovoljstvo.
- Treba odvojiti vreme za slobodno čitanje u školi
Pošto sa odrastanjem deca sve manje čitaju, možda bi dobra ideja bila da se učenicima dodeli neko vreme u toku nastave kada mogu da čitaju štivo po svom izboru, predlaže Vilighem. Tako bi se poboljšalo i samo čitanje, ali i motivacija kod dece. Oni učenici koji inače ne čitaju iz zadovoljstva, možda bi tako postala čitaoci.
Ako zaista želimo da deca postanu čitaoci, trebalo bi da nađemo način da ih inspirišemo na to u školi, kad već ne dobijaju dovoljno podsticaja kod kuće.
- Pozitivan stav o čitanju ne vodi čitanju
Možete imati vrlo pozitivan stav o vežbanju, a ipak nikada ne vežbati, kaže Vilighem. Važno je kako vidite sebe. Ako ne smatrate sebe nekim ko vežba, nećete ni vežbati. Tako da deca ne samo da moraju smatrati da je čitanje dobra stvar, već moraju sebe i videti kao decu koja čitaju.
A način na koji vidimo sebe zavisi od našeg poređenja sa drugima. Ako uočite da čitate više od oih koji vas okružuju, onda ćete sebe doživeti kao osobu koja voli da čita.
Priredila: Jovana Papan
Izvor: Vašington Post