Sejba Daglas Hamilton ne zna šta znači detinjstvo u civilizaciji. Niti ga je sama doživela, pošto je odrastala u afričkoj divljini uz roditelje prirodnjake, niti su ga poznaju njena deca koja odrastaju u rezervatu Samburu u Keniji, gde Sejba i njen muž žive i snimaju dokumetarnu seriju za Bi-Bi-Si “Divlji život” (The Wild life)
Svoje tek prohodale blizance i malu ćerku ispisala je iz obdaništa u Najrobiju kada ju je majka pozvala da joj pomogne u vođenju kampa za slonove u Samburi.
“Kada smo stigli, deca su počela da sebi prave lutke od velikih mahuna sa drveća i boje im lica, crtaju u pesku, grade kućice za vile na drveću i koriste svoju maštu kako bi se zabavila.” Naravno, nije ni lako živeti daleko od lekara, majstora i civilizacije, i moraš biti sposoban da se osloniš na sebe i spreman na sve, objašnjava ona.
Podizanje dece u kampu slonova u mnogome je slično životu bilo gde drugde – morate da kuvate, perete zube, organizujete čuvanje dece, čitate im pred spavanje i terate ih da se kupaju. Samo su neke stvari obrnute, kaže Sejba: “Dok naši mališani slobodno hrane žirafe i bradavičaste svinje, pasa se plaše! U divljini se osećaju sigurnim, ali kad odemo u London, teško se snalaze u gradskoj ludnici i trotoari su im mnogo veći izazov od afričkih gustiša.”
Ponekad, njenoj deci nedostaje društvo, primećuje. Vežu se za svakog od gostiju u kampu i teško im padaju rastanci. Kada je nizak vodostaj, prelaze reku kako bi se igrali sa decom nomada. Zajedno sa njima muzu koze i sa uzbuđenjem posmatraju kako se rađaju jarići.
Mobilni telefoni, kompjuteri i televizori nisu u njihovom vidokrugu, niti ih preterano zanimaju. “Očarani su knjigama, kao što sam i ja bila kao dete.”
Oko kampa nema ograde, i oko 900 slonova slobodno se kreće naokolo. “U šatore nam uleću slepi miševi, a majmuni nas podkradaju. Svakog jutra nalazimo tragove leoparda, lavova, divljih pasa… ” Sejba kaže da joj je važno da njena deca vole svet prirode i da je srećna kad čuje da sa ljubavlju pričaju o škorpijama. “Lavovi, slonovi i zmije su mnogo predvidiviji nego ljudi”, zaključuje.
“Život je vrlo kratak, i savetujem roditeljima da svoje snove ostvaruju odmah, bez obzira koliko zastrašujuć prvi korak bio. I sebe svakodnevno podsećam na to. Najvažniji za decu podrška i ljubav porodice . Ako to imaju, mogu da prežive gotovo sve.” poručuje ova “divlja” mama.
“Živi Mogli” – devojčica sa najlepšim fotografijama iz detinjstva!
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Nema komentara.