Minimalizam ne znači samo rešiti se velikog broja stvari i živeti praktično bez ičega. Na nivou porodice, to je razgovor o tome šta je zaista bitno i neophodno.

Piše: Leo Babauta
Kada su moji prijatelji Džošua Filds Milburn i Rajan Nikodemus napisali knjigu o minimalizmu življenja “Sve što preostane“, jedna od najčešćih reakcija koju su čuli bila je “Ja nikad ne bih mogao da budem minimalista jer imam decu.” A oni bi na to odgovorili, “Naš prijatelj Leo je minimalista…a ima šestoro dece.”
Pročitajte i: 22 koraka do smirenog roditeljstva
I sam sam isto mislio pre nego što sam počeo da pojednostavljujem svoj život i eksperimentišem sa minimalizmom. Kasnije, kada smo bili na dobrom putu minimalizma, shvatio sam da sam sve vreme koristio svoju decu i svoju ženu kao pogrešan izgovor što ne pravimo nikakve promene u načinu života. Ali, sada naravno znam da je to bila greška. Evo šta sam naučio:
Ne možete na silu naterati članove svoje porodice da se menjaju ukoliko oni to ne žele. Ono što možete, jeste da se sami menjate, pa će način na koji živite biti podstrek i živi primer koji će vaše ukućane zainteresovati da se i oni priključe promenama.
Isto tako sam sve vreme sa njima razgovaro o tome zašto želim to da uradim, kakav boljitak time postižem i da li sam dobro razmotrio svoju odluku. Gledajući mene kako se menjam, oni mogu ili da i sami pokušaju da uvedu promene, ili da pomisle : tata je lud. Ali šta god da je njihova reakcija, poruka koju šaljem je bitna – da čovek uvek ima različite mogućnosti. Ja sam recimo rešio da raščistim svoj orman ili skeniram sve svoje papire i čuvam ih u digitaloj formi ili da rasklonim garažu i špajz, ali to isto ne očekujem od njih. Ne, dok to ne požele sami, ili ne uvide praktičnost takve odluke.
2.Minimalizam je komunikacija
Minimalizam ne znači samo rešiti se velikog broja stvari i živeti praktično bez ičega. Na nivou porodice, to je razgovor o tome šta je zaista bitno i neophodno. Zašto nam je potrebno da posedujemo stvari i radimo neke stvari? U većini slučajeva, ovo nikada nije tema, jer je prosto takav način življenja. Sve nam treba, sada i odmah. Rezultat ovakve diskusije će naravno biti različit za svaku porodicu. Nema ispravnog načina, neki će i dalje raditi šta su radili i imati šta su imali jer ih to usrećuje, a neki će promeniti svest i način mišljenja. Najvažnija stvar je započeti razgovor, i uvek ukazivati na mogućnost promene.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Bajka utorkom: Najteži posao na svetu
Prvi dan škole. Petak. Lepota, kreneš, vidiš se sa drugarima i odmah vikend. Ima li šta lepše što može da te zadesi u drugom razredu? Ali, ne leži vraže, učiteljica se...
Gorica Nešović: Želim da imam i trošim prilike
Kad otvorim ormar, pun kʼo oko. Po dve-tri stvari na jednoj vešalici, nema mesta ni za šta. Kad treba da se obučem i izađem, po petnaest minuta razbijam glavu, ne...
Bajka utorkom: Ne mogu više. Odustajem
Imam ponekad utisak da ljudi koji me prate i koji čitaju bajke misle da sam ja uvek pozitivan, da nemam loše dane i da nikada ne odustajem. Juče sam želeo...
Bajka utorkom: Bogatstvo ili status? Šta je bolje imati?
Kopaonik. Dolazimo na rođendansku proslavu. Na proslavi je stotinak ljudi. Kao i uvek dolazimo na vreme. Poštujemo tuđe i cenimo svoje vreme. Primećujem da smo retka vrsta. Svi ostali kasne....
Uf, to poklanjanje je stvarno frustrirajuće. Moja ćerka ima preko 10 barbikolikih lutki, i sve su originalno njene, i kupljene nove. Ni jednu joj nisam ja kupio.