Piše: Snežana Golić, pedagog
„On je dobar dečak“ – mislim da postoji više tumačenja ove rečenice, nego vrsta zelene salate.
Dok mi, odrasli, pregovaramo šta bi ta rečenica trebalo da podrazumeva naši dečaci rastu u muškarce. A naši muškarci su, u proseku, prilično ubeđeni da se čitav život moraju nekome dokazivati.
Ok, dokazivaćemo se, ali na koju ćemo stranu? Pet dečaka u istoj, konfliktnoj, situaciji. Pet različitih reakcija:
- Idu, hrabro, u fajt
- Stoje sa strane
- Izvine se i pokušaju da reše problem na miran način
- Umešaju se zbog drugara
- Ne umešaju se zbog drugara..
Nijedan nije uspeo da ugodi našem naslovu. Svih 5 porodica nisu baš zadovoljne, posebno tate (koje i same još uvek ne znaju odgovor). Kada su u društvu drugih tata, još ako je i tuđi sin – fajt, naravno. Ali kada je tu mama – “ beganova majka ne plače“ stil.
Nisu se sami sa sobom dogovorili o kriterijumu. Jedan je bezglav, drugi je kukavica, treći filozof, četvrti naivan, peti izdajnik… Nijedan ne valja.
Mama voli ODLIČNOG đaka, poslušnog, urednog sina, odgovornog i nekofliktnog. Sve je jasno, sem kako se udala za tatu. A ako je i tata, ipak, po ovim maminim ZRELIM kriterijumima, najčešće ga je, nazivala „naivnim, bez sposobnosti da se bori za sebe, da je rastao u saksiji, da se svaka šuša bolje snašla…“
Nisu mame monstrumi.
Nisu ni tate nesposobne.
Nego se mi nismo dogovorili kako se ponaša PRAVI muškarac, pa zahtevamo da se Bred Pit po potrebi pretvori u Ibrahimovića, pa u Rokija, ali, ipak da bude vukovac i razume se u filozofiju.
Hm.. Dok mi ukapiramo da to ne postoji, pun džak kompleksa smo dečacima nabili.
Naši muškarci se ubijaju 3 puta više nego žene.
Htela sam da pitam: Evo, ja prodajem dečake, kakve biste naručili? Znate li šta hoćete?
Izvor: Detinjarije.com