Tog jutra smo išli na stanicu trole, a prolaznici se se, kao po komandi, svi tronuto osmehivali. Moj sin je bio istinski džentlmen: držao je mamu za ruku i ne samo da nije pokušavao da se otrgne negde ili da nešto izmoli, hodao je bodro i hrabro, zabavljajući „damu“ razgovorom o boji automobila koji prolaze. Mangup još nije imao tri godine tako da ovo ponašanje nije moglo da ne izazove divljenje ljudi oko nas i „dozvoljenu“ gordosti majke, to jest, mene… Pored nas, držeći se za ruke, koračale su dve male gospođice od pet i šest godina, tiho pevale pesmicu koju su same smislile i time dodavale idilični ton našem pejzažu.
Sledećeg dana smo išli skoro istom trasom vodeći sestre na bazen i podsećali na junake iz crtaća „Majmunčići, napred!“ Ćerke su se glasno svađale (na granici tuče) ko prvi može mami da postavi pitanje od životne važnosti. Mama je vukla jučerašnjeg „džentlmena“ koji je bio isprljan do pojasa i malo iznad. Kavaljer se drao iz sve snage, pokušavao da se okrene i u znak protesta podizao noge, trudeći se da ne padne tek tako, već pravo u kaljugu. Ja, bez i najmanje mogućnosti da oslobodim makar jednu ruku da popravim kapu i kosu, podsećala sam na gradskog ludaka sa stažem.
Kako se kaže, to nije bio naš dan, jer dok sam ih jedva dovlačila do bazena, imala sam tu „sreću“ da vidim kako je srednja ćerka, koja se inače potpuno navikla da se sama presvlači, iznenada zaboravila na pristojnost i kupaći kostim i počela da se šeta bosa u gaćama zbog čega je mama dobila pridiku od zaposlene u garderobi. Starija, dete potpuno „odraslo“ je iznenada umesto „Dobar dan“, radosno, da se cela hala orila učitelju viknula „Ćaooo!“… Na dalje se već nisam ni trudila da pamtim radi čuvanja ostataka psihičkog zdravlja…