I tako je mama iz predgrađa u stisci: od zemlje ne može da se živi pa da sedi kući i gaji decu i brokoli, a od plate možda i može, ali ona zemlja je mami, svi imaju neko povrće u okolini, a ona sad da nema ništa…
I tako, primera ima u nedogled. A dan je kratak. A svi naši prijatelji, kada dođu iz grada kod nas, ushićeno tumaraju dvorištem i govore nam – Blago vama! Jao, a mi ni terasu nemamo! “Čoveče kako je vama dobro, nemoj više da biste mi se požalili na prevoz!” kaže moja drugarica koja živi u ulici koja seče bulevar, i svuda stiže peške. Prevoz uopšte ne koristi, sem ako ne dolazi kod mene. Jeste, mislim se ja, ali ovo nije ovako osvanulo jutros, tu je uloženo i novca, i rada i truda…vreme ne spominjem. Vreme je jedino što mi mnogo nedostaje, jedino u čemu sam veoma siromašna… Da, niko nas nije terao, to stoji. Sami smo hteli da radimo i da uređujemo. Isto tako nas niko ne tera da živimo ovde, ali to je pradedovina naše dece, i nije lako – što bi rekao Rajko Malešević – prodati tuđe, lepo je objasnio da zemlja nije tvoja, već tvoje dece, i dece njihove dece. To se ne prodaje.
I niko nas ne tera da gajimo te jagode, paradajz i muškatle, stvarno ne. Ali, zaoru komšije tako u jesen svoje njive i bašte a zemlja miriše preorana, mami te i obećava …Pa ti kažeš, daj da poorem pa ću videti na proleće šta ću. I kad dođe proleće pa sve krene da pupi, ti se misliš, pa kad sam poorao kako sad da ne posadim ništa. Pa posadiš nešto, a ima još mesta ostaće prazna zemlja, nići će korov, daj da bacim još semenja u zemlju… I tek kad stigne vreme za plevljenje i kopanje shvatiš da ti je mnogo, jer ti radiš u firmi, dođeš kući oko pet posle podne, dok nahraniš gladna usta, pregledaš domaći, opereš sudove, uključiš veš mašinu, razapneš veš, opeglaš decu za sutra, okreneš svoje roditelje da vidiš kako su, i sestru da vidiš jel bolje prehlađenom sestriću, platiš račune, ne daj Bože, da imaš zakazano kod zubara ili neki pregled za decu i još sijaset stvari koje mame rade vode decu na rođendane, priredbe, treninge… shvatiš da danas nećeš stići u baštu. Moraće da čeka i plevljenje, i kopanje. A biljke su kao deca, neće da čekaju. Iskažu revolt i ne napreduju bez ljubavi i nege. Stagniraju… Nema veze, možda sutra stignem, tešim se tako ponekad, a onda se setim da sutra ima neka druga obaveza nepreskočiva, naravno. A prekosutra najavljuju kišu, opet ništa. I onda kada konačno ukradem od same sebe vreme za rad u bašti, ne znam odakle da krenem. Pa, da kreni od početka, kažem sebi, ali očajavam i krivo mi što sam opet zapustila sve biljno da bih postigla sve ljudsko. A dok se bavim biljnim u kući mi niču Hirošima i Nagasaki, deca zabušavaju, haos se gomila a telefon beleži propuštene pozive… I onda se više mučim, i više mi vremena treba da dovedem baštu u red, jer biljke neće haos, korov i odsustvo nege. I onda mi sestra kaže: “Jao, znaš li da posle onog tvog paradajza moj muž više neće onaj sa pijace. Kaže kao plastika mu je, i ne miriše kao tvoj!” Još ja budem kriva što moj paradajz miriše! Kao, da nismo probali, ne bi znali šta valja! Ne ljuti se ona na mene, ali zvuči kao da se ljuti na moj paradajz.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Divan tekst, sve je receno onako kako jeste… a ja bih jos dodala: svi vole da dobiju zdrave i ukusne plodove iz vase baste, a za motiku se niko ne hvata! Ziva istina! Ko nije zasadio biljku u svom zivotu, nece znati da ceni trud i vreme onoga ko mu istu daruje.
Svim zenama zelim da istraju u svojim namerama da hrane svoju decu iz sopstvenih basta, jer je to mnogo vise od zdrave hrane…procitajte sta kaze Anastasija iz Rusije (serijal knjiga Vladimira Mergea) o ovoj temi, i videcete koliko je vazno imati parce svog raja.
Sretno!
Ta sam! Još na sve gore navedeno pridodaj, pored petogodišnjakinje, i malu bebu 🙂
Reših da sa zemljom ove godine smanjim druženje. Muž preuzima obavezu oko paradajza. Jagode neokopane, samo oplevljene, a evo večeras ubrasmo njihov prvi rod. Maline se raspupele (isto samo oplevljene). Zemlja kao da se zahvaljuje što je ne drndamo previše, k’o da veli: ”Mogu ja to i sama!” 🙂
Zivela u gradu pa kupili stariju kucu u 20km udaljenom selu.Veliko dvoriste,basta,renoviranje + posao i putovanje do posla. Ali sve smo savladali zajedno suprug i ja.Kako ko je stigao tako je nesto odradio u basti,oko kuce,dvorista…Tako da vas potpuno razumem.Ali eto citajuci vas text,niste sama ako sam dobro razumela,imate supruga…Gde je on u svemu tome?