Dragi čitaoci, započeli smo novu rubriku “Faktor iznenađenja” u saradnji sa Razvojnim centrom za decu i odrasle “Faktor”, koji okuplja vrsne stručnjake koje se bave razvojem dece – psihologe, pedagoge, defektologe, pedagoge, psihoterapeute, stručnjake za sportsku psihologiju i unapređenje spoljne podrške na razvojnom putu deteta u sportu. Prva pitanja već nam stižu, a ukoliko i sami imate neko, pišite na imejl: nsfaktor@gmail.com, a naša redakcija i stručnjaci iz “Faktora” će se potruditi da vam izađu u susret.
PITANJE
Poštovani,
živimo u Moskvi, Andrej se ovde rodio i uskoro puni tri godine. Kod kuće govorimo isključivo maternjim jezikom i on govori odlično za svoj uzrast. Ne idemo često u Srbiju, ovde imamo vrlo malo poznanika, nemamo rođaka, suprug puno radi a nas dvoje ostajemo kod kuće. Zato Andreju socijalizacija ide jako teško. Izbegava decu na igralištu, plaši ih se i uvek se radije igra sam ili sa mnom. Pre nedelju dana sam ga upisala u vrtić i ide jako teško. Ne razume ih, ne jede, ne pije, ne igra se, ili plače ili sedi uz jednu vaspitacicu i posmatra. Petog dana su me zvali da dođem po njega ranije jer nisu uspele da ga umire. Planirano je da ide u vrtić skraceno, na 4 sata, samo pre podne. Zna da postoje dva jezika i zna tridesetak osnovnih reči na ruskom. Razgovaramo i on ponavlja kako ga je tamo strah jer je sam. Kako mogu da mu pomognem? Kako da ga ohrabrim, motivišem?
Unapred zahvalna
ODGOVOR
Poštovana Ivana,
vrtić je velika promena i za mališane koji poznaju jezik i već imaju puno iskustva sa drugarima, a vaš sin je u još nezavidnijoj situaciji. Tako da, dužnost nas odraslih je da njegovo ponašanje razumemo, damo mu vremena da se privikne, a i da mu pomognemo da početak vrtićkih dana bude što bezbolniji. Daćemo vam neke sugestije:
- Što se boravka u vrtiću tiče, pričajte mu o rutini koja tamo vlada i ta predvidivost će mu, bar donekle, olakšati dane.
- Puno puta ponovite da ćete vi ili suprug UVEK I UVEK doći po njega.
- Ukažite mu na sve lepo što se u vrtiću dešava, jer deca često ne vide lepa dešavanja od straha. Na adaptaciji se prepuštanje igri, inače, retko dešava i drugoj deci, jer potrebno je vreme da deca steknu poverenje u čitav sistem.
- Kažite mu da znate da su vaspitačice dobre i da su odabrale taj posao jer su baš želele da pomažu deci.
- Pričajte mu o vašem boravku u vrtiću i naglasiti da je svima teško na početku i da će taj osećaj proći.
- Pokušajte da se povežete sa nekim mamama iz vrtića, pa da saznate na koja igrališta vode decu, kako biste im se pridružili.
- Možda sme neku malu igračkicu da ponese „da ga čuva“, mada je kod nas to uglavnom zabranjeno, jer je akcenat na ideji da je sve zajedničko.
- Kada dođete kući, puno se mazite. Pitajte ga, šaljivo, da li je bar nešto lepo video, čega su se deca igrala…
- Van vrtića, napravite dogovor sa nekim od roditelja na igralištu, objasnite situaciju i motiv (kako ne bi pomislili da ste previše napadni) i praktično pokažite sinu kako se stupa u kontakt sa drugom decom. Vi , za početak, igru osmislite i decu uvedite kao aktere. Iako se ne razumeju, zbog jezičkih barijera, deca se mogu zaigrati uz podršku. Birajte igrališta gde ima manje dece, za početak. Ponovite ta iskustva više puta.
- Pošto živite u Moskvi, izložite dete više ruskom jeziku, ako je neophodno uzmite i stručnu pomoć. U vrtiću će svakako brzo naučiti, ali znači će mu svaka prilagođena, nova reč.
- Naoružajte se strpljenjem, i budite optimistični, jer on će verovatno jako zavoleti vrtić i drugare. Naravno, koliko je moguće posavetuje se i pratite sugestije vaspitačica, a s obzirom na specifičnost situacije, ukoliko imaju i pedagoško – psihološku službu, nemojte se ustručavati da zatražite savet. Na kom god kraju sveta, nama je to osnovni posao.
Adaptacija nikome nije laka, ni deci, ni roditeljima, a ni vaspitačima. Dobra vest je da je prolazna!
Veliki pozdrav iz “ Faktora“, i čekamo lepe vesti.
Snežana Golić, pedagog
Razvojni centar za decu i odrasle “Faktor”
www.nsfaktor.com
Izvor: Detinjarije.com