Podvig moje majke: „Je li istina da ste učenice nazvali droljama i kravama?“

Koliko je to za mene značilo kao za vijek i vijekov neupitna potvrda da će majka za mene vazda na strašnome mjestu postojati i koliko to za mene dan-danas znači, i obavezuje na najbolji mogući način na nepodleganje svakovrsnoj manipulaciji – rečima ljudskim zaista se ne može opisati.
podvig moje majke
Podvig moje majke na roditeljskom u mom sedmom razredu obeležio me je za čitav život. Foto: Freepik

Piše: Vesna Smiljanić Rangelov

Podvig moje majke na roditeljskom u mom sedmom razredu obeležio me je za čitav život – na, smatram, najbolji mogući način.

- Advertisement -

Mi devojčice smo imale obavezu da zalivamo cveće, po nekom sedmičnom rasporedu. Međutim, iznenadnim ulaskom nastavnice čim je zvonilo na čas, presretnut je moj đački spomenar. Odnesen u zbornicu na veštačenje. Sve bi bilo uredu, da već tada nisam „uvek htela nešto svoje da dodam“ kao npr. pitanje „Šta mislite o nastavnicima?“, jer tog se pitanja još nijedan imalac leksikona ne beše setio. A drugo i u pogledu odgovora na nj sam se baš istakla. I zalepljenih sličica. Doduše, konkurencija u kreativnosti odgovora bila je velika – pubertetlije se nadmeću u demonstriranju bunta i neposlušnosti – čak i kad, a to je vrlo često, zapravo ne misle tako. Zato su i deca nekih zaista divnih nastavnika koje smo otvoreno obožavali odgovorila u sličnom duhu. Kuku nama, naša razredna je najopasnija!

Da je to sasvim normalno prvi je video matematičar. Zvali su ga Car, eufemistički. U ukupnom školovanju za mene najveći prosvetitelj. Začeci kritičkog mišljenja sticali su se na času matematike. Od njega sam čula da „slaba ocena nije ocena mog đaka nego moja“. I on je prvi rekao „Ja se tu ne prepoznajem, nemam nikakvih problema sa iznesenim mišljenjima. Ko ima neka rešava te svoje probleme.“

Problemi su bili veliki pa je roditeljski sazvan u školskoj trpezariji – da stanu roditelji svih razreda, jer nisu samo sedmaci upisnici u zlokobni leksikon najboljeg-đaka-pa-time-i-najveće-razočarenje. Pretila mi je velika čast da budem prva u istoriji škole kojoj je smanjena ocena iz vladanja. Šta li je majka moja, gredom pletući i šutirajući nasumice kamenje s puta da se ne sapne kad se po mraku bude vraćala, muljala po glavi na putu do škole – ne zna ni ona. Ali kad je saopšteno sve šta se imalo o opasnom ponašanju, urušavanju i nepoštovanju autoriteta, a bez otvorenog navođenja ko je taj delinkvent, među 60-ak čeljadi, ustade ti moja Sava. „Sve sam to razumjela i imam da kažem da je to leksikon moje Vesne. Đeca su pisala valjda kako su se osećala, vi radite dalje šta je do vas, ali imala bi’ ja nešto da pitam. Je li istina da ste devojčice zato što nisu zalile cveće nazvali droljama i rekli im da su drolje i krave?“

Jasno vam je šta je dalje bilo. Komešanje, došaptavanje, žagor. Mnogi nisu znali, od onih koji jesu dovoljan broj je posvedočio da su i njima deca ispričala. Jedan onaj divni nastavnik, jedna žena drugog divnog nastavnika ustadoše i rekoše da su u tome i njihova deca pa znači da su se tako i o svojim roditeljima izjasnili, ali oni to razumeju na drugačiji način. I tu Car ponovi gorenavedeno i naglasi kako je jedini problem u onome koji se prepoznaje a ne u tinejdžerima koji se prave važni.

Pamtim izrazito živo kako mi majka po povratku pripoveda sve po redu. Koliko je to za mene značilo kao za vijek i vijekov neupitna potvrda da će majka za mene vazda na strašnome mjestu postojati i koliko to za mene dan-danas znači, i obavezuje na najbolji mogući način na nepodleganje svakovrsnoj manipulaciji – rečima ljudskim zaista se ne može opisati. Ovaj događaj iz ranih devedesetih ušao je u zbirku porodičnih prazničnih kazivanja, barabar sa pričom o dedi koji je obarao onaj nevidljivi nato avion.

„Koliko je to za mene značilo kao za vijek i vijekov neupitna potvrda da će majka za mene vazda na strašnome mjestu postojati i koliko to za mene dan-danas znači, i obavezuje na najbolji mogući način na nepodleganje svakovrsnoj manipulaciji – rečima ljudskim zaista se ne može opisati.“

Kada smo se mnogo godina kasnije na jedan dan vratili u školu, razredna nažalost nije mogla da dođe. I tek tad sam bila kod direktorke, u bekrajno toplom razgovoru i evociranju uspomena. Šnjuali smo po ormanima ne bismo li ga našli, da se direktorka, malo starija generacija, naknadno upiše jer onomad nije, ali ćorak. Da se ne precenjujem – ni onda on sam po sebi nije bio važan, taman posla da je arhiviran. Nego mi žao što razredna nije došla. Sigurno bismo se svi zajedno mnogo smejali. I sigurna sam da je i ona u međuvremenu savladala gradivo.

- Advertisement -

Savin lik mogli bismo razrađivati uzduž i popreko. Moja deca o njoj govore „moja baba je car“. Kao književni tumač, i sama mislim da je najsličnija sa likom Cara iz ove priče, ali bih pošla od toga što je u punoj trpezariji ona bila najveća seljanka. Eto, zato mom šestogodišnjaku nijedan odrasli sa koliko hoće diploma da ima i sa koje god pozicije ne može govoriti da je seljačina i seljak a da ne ustanem jedina u trpezariji. I tim povodom veoma sam se potrudila da i on jednu sličnu epizodu podrške ponese iz predškolskog perioda. Skromno priznajem da sam na to ponosna.

Izvor: Detinjarije.com

spot_img

Najnovije

Prva nedelja maja u školama u Srbiji – BEZ kontrolnih, pismenih i ispitivanja. ”Pokušaj da se prosveta vrati vaspitnoj ulozi stavljajući DETE ispred puke...

Pravilnici o kalendarima obrazovno-vaspitnog rada osnovnih i srednjih škola za školsku 2025/2026. godinu, nedelja od 4. do 8. maja 2026. godine, obeležava se kao Nedelja sećanja i zajedništva

Iskra Ilić predstavlja Srbiju u međunarodnom svemirskom projektu

Tokom više od godinu dana, Iskra je, zajedno sa više od 100 devojaka iz Srbije, učestvovala u zahtevnom obrazovnom programu koji je obuhvatao preko 20 oblasti matematike, fizike i programiranja, sa posebnim fokusom na inženjerstvo i razvoj satelita.

Najvažnije veštine koje dete nauči samo u vrtiću (i zašto su važnije nego što mislimo)

Roditelji često brinu: da li je dete spremno za vrtić, da li će se uklopiti, da li će mu nedostajati dom. A istina je – vrtić nije samo prilagođavanje. To je mesto gde dete raste na način koji je teško postići bilo gde drugde.

Tri veštine koje su deca u Jugoslaviji znala, a današnja više ne znaju

Detinjstvo u Jugoslaviji uveliko se razlikovalo od detinjstva danas. Obeležili su ga specifični društveni, politički i ekonomski uslovi koji su oblikovali svakodnevni život dece.

Zlatibor domaćin 10. jubilarne Regionalne nastavničke konferencije

Četvorodnevni akreditovani stručni skup okuplja vaspitače, ulitelje, nastavnike, stručne saradnike, direktore, vrtićke i školske timove i obrazovne lidere iz regiona.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img