Trebalo mi je preko godinu dana da zapravo razumem svoj porođaj kod kuće. Zin sada ima 16 meseci – hoda, trči – brblja, tipično detence. Imala sam dosta vremena da jednostavno sednem i razmislim o svom iskustvu.
Piše: Ešli Martin
Početkom decembra 2014. godine objavljene su fotografije napravljene tokom mog porođaja kod kuće, a zajedno sa njima i tekst o tome kako je fotograf doživela moj porođaj. Da, da, da. Dala sam joj dozvolu da ih objavi. Nisam znala kakav će komentar uz njih dati. Dugo sam razmišljala pre nego što sam donela odluku da joj dozvolim da ih objavi, znala sam da će fotografije izazvati svakakve reakcije. Želela sam da joj pružim priliku da se probije, jer je veoma talentovana i želim joj sve najbolje. U početku se nisam upuštala u raspravu u komentarima slika. Ali to nije potrajalo, nekako su me uvukli u raspravu. Ubrzo sam shvatila da postoji mnogo sjajnih mama koje su imale iskustvo slično mom.
Ja NISAM zadovoljna kako je moj porođaj kod kuće protekao. Bilo je grozno. Užasavajuće. Strašno. Traumatično.
To bio najgori dan u mom životu.
Moje dete je moglo umreti. Ja sam mogla umreti.
Posle porođaja nisam se osećala kao pobednik, iako su me mnogi na porođaju tako nazivali. Nisam se osećala kao žena, niti me je to iskustvo osnažilo. Na mom porođaju niko nije bio heroj. Nisam bila hrabra.
Lagali su me, manipulisali mnome. Informisani pristanak? Haha. Važi.
Po porođaju osećala sam se slomljeno, potučeno, prevareno. Osećala sam se kao da nikome u toj sobi nije bilo stalo do onog najvažnijeg: do dobrobiti i bezbednosti mog deteta.
Odlučila sam se na porođaj kod kuće želeći savršeno iskustvo – ono što sam videla na fotografijama tuđih porođaja kod kuće. Želela sam da budem lepa mama, koja se sa osmehom na licu porađa, ležeći u bazenu sva glamurozna i srećna. Zaista sam verovala da radim najbolju stvar za svoje dete. Rečeno mi je da je to bezbedan način porođaja. Rečeno mi je da je rizik zanemarljiv. Da se ništa loše ne može desiti jer treba da VERUJEM POROĐAJU. A ako nešto i pođe po zlu, da ćemo to znati satima unapred što je sasvim dovoljno vremena da stignem u bolnicu. Sve sam uradila kako mi je rečeno.
Porođaj kod kuće. DA!
Idi kod kiropraktičara. DA!
Unajmi babicu. DA!
Hrani se zdravo. DA!
Radi vežbe svaki dan. DA!
VERUJ POROĐAJU. DA!
Moj porođaj je bio težak. Sve vreme sam plakala. Moguće je da sam i vrištala. Ne sećam se. Sećam se bola i kako sam samo želela da se što pre završi.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: BEBOLOGIJA
Prim. dr sc. Vladimir Šparac: Ne odlažite trudnoću za četvrtu deceniju jer može biti prekasno
Još devedesetih godina prošlog veka kasne trudnoće su bile izuzetak. Danas, gotovo četvrtina trudnica su žene starije od 35 godina. Razlozi zbog kojih sve više žena i parova odlaže rađanje...
Vreme je najveći neprijatelj u borbi za potomstvo
Trend u Srbiji, kao i u svetu, jeste da se roditeljstvo odlaže zbog obezbeđivanja egzistencije i napretka u karijeri, ali se zaboravlja na biološki sat, poručuje za RTS Ana Mitrović,...
Zašto niko ne kaže “Prvo, pa žensko!”?
Samo nek je živo i zdravo. Ni veće istine ni češće fraze u srpskom jeziku. Kad objavite da čekate bebu – samo nek je živo i zdravo. Kad se žalite...
Povratak na posao ne mora da znači i prestanak dojenja
Poslednji podaci istraživanja iz 2019. godine koje je sproveo Unicef kažu da 24 odsto majki u Srbiji doji svoju bebu u prvih šest meseci. Gordana Plemić iz Udruženja roditelj govorila...
Ono što je meni jezivo kod ovog teksta nije ovaj magloviti prikaz samog porođaja, već količina nezrelosti i plitkosti. Porođaj kod kuće zahteva veliku količinu odgovornosti, stabilnosti, spremnosti i sigurnosti u svoje okruženje, porodicu i babicu i spremnost svih uključenih da se reaguje brzo i na vreme ako nešto krene naopako. Ako odobravate ili se pronalazite u rečenicama “Želela sam bajku – savršen porođaj. Uložila sam hiljade dolara, zajedno sa još stotinama koje su otišle na fotografa – a iz svega toga sam izašla osećajući se kao gubitnik.”, ili “Odlučila sam se na porođaj kod kuće želeći savršeno iskustvo – ono što sam videla na fotografijama tuđih porođaja kod kuće. Želela sam da budem lepa mama, koja se sa osmehom na licu porađa, ležeći u bazenu sva glamurozna i srećna”; MOLIM VAS ne razmatrajte kućni porođaj. Ako ste već toliko željni da svaljujete krivicu na druge, kao autorka teksta, bezbednije je da to radite u bolničkom okruženju.
Da, to je loš porođaj. Ali koliko se žena kod nas porodi u bolnici i prođu mnogo gore. Ostavljene, nezbrinute, zaboravljene. Moj drugi porođaj je bio jedno užasno neprijatno iskustvo a porodila sam se u bolnici. Smeštena u najbolniji položaj, užasno žedna i ostavljena satima potpuno sama.
Baš nezrelo razmišljanje i savetovanje. Ko je rekao da doktori nisu dobri i brižni? Ko je, s druge strane rekao da su babice koje porađaju kod kuće bezobrazne ili krive ako nešto pođe naopako? Svašta! Postoje stvari za koje niko nije kriv. Koje, naprosto pođu naopako. Da je bila u bolnici možda bi bio još veći haos od njenog porođaja – ko zna!
Jako nezreo I detinjast tekst, da ne kazem neozbiljan. Ne bih nista vise dodala