Praznična bajka: Smeš li da se trkaš sa mnom?

Spakovao sam sva pisma, pakete i kartice u veliku torbu sa zlatnim obodom. Kada sam je podigao sa ponosom na sve što sam ove godine uradio, celim bićem sam osetio sreću. Zasluženu sreću.

Smeš li da se trkaš sa mnom?

Upitao je kroz osmeh.

- Advertisement -

Kraj godine, rade se završni računi, svi negde žure, kupuju se pokloni, čak i oni nesrećni glume sreću. Toliko dobro glume da čak ne zaziru ni sami sebe da lažu – da su srećni. Jer pravilo kaže:

Ako nisi srećan, nesrećan si = nisi uspešan.

Kako neuspešni da uđemo u novu godinu? Požurio sam i ja, da ugrabim još nešto da uradim do kraja godine. Ako ništa da započnem nešto novo, da smislim neku novu ideju, neki novi biznis, barem temu… Vidim da neću uspeti… Dobro, kažem sebi – ajde barem da napišem ciljeve i napravim plan…

Ne uspevam. Šišarka.

Shvatam zašto. Svet polako ulazi u foto finiš, poslednje sekunde, meč je odavno gotov samo se čeka sudija da odsvira kraj. Čak je i bajka kratka i uskoro će se završiti, a ja bih da trčim kao da je pitanje života i smrti.

„Ne čujem te. Smeš da se trkaš ili ne?“

- Advertisement -

Duga bela brada, crvena kapica, rumeni obrazi… Debeo i star. Gledam ga u čudu. Nerealno je da me izaziva da se trkamo. Pokidaću ga.

„Ajmo Deda. Šta čekaš.“

Spuštam se u niski start, on me gleda sa podignutim gustim obrvama, ispod brkova blaženi osmeh, na nogama džombaste čizme, ogrtač mu se vuče po podu. Suviše je smiren za nekog ko će upravo izgubiti.

Pucanj. Start.

Krenuo sam punim srcem, iz sve snage, pun gas, imam utisak da nikada u životu nisam brže i jače trčao, gledam svoja stopala kako gužvaju stazu. Ne znam gde je Deda, ali sam siguran da sam pobedio.

Podižem glavu i vidim iza sebe samo nagužvanu stazu i gomilu nabacanih pisama. Trčao sam u mestu.

- Advertisement -

Izdahnuo sam i udahnuo. Na vrhu gomile primetih pismo zahvalnosti porodici, telu, životu i dobrim ljudima koji mi vraćaju nadu, na pismu finansije upisano „taman“, par crnih pisama sa natpisom „zaglavljenost“ i na njima upisano – otvoriti dogodine.

Na jednom paketu, posebno lepom, pisalo je: „Izađi sebi u susret.“ Ispod njega je bila majica na kojoj je pisalo „voli sebe“.

Zatim je tu bila kartica sa naslikanim cvetom čuvarkuće, kada sam je okrenuo pisalo je: „Nema greške. Život je uvek u pravu. Poveži setvu i žetvu.“

Spakovao sam sva pisma, pakete i kartice u veliku torbu sa zlatnim obodom. Kada sam je podigao sa ponosom na sve što sam ove godine uradio, celim bićem sam osetio sreću. Zasluženu sreću.

Videh na podu još jedno pismo. Crveno kao najlepša holandska lala. Kad ga pipneš kao da gori. Otvorio sam ga sa uzbuđenjem. Mora da je neko predskazanje. Rešenje. Tajna mapa. Ma, mora biti lekcija života ili čak suština samog života.

Ne trkaj se sa Deda Mrazom.

Nikad ga niko u zadnjoj nedelji pobedio nije.

Johny – Deda Mrazov naslednik 🙂

PS: Uvažite ono što ste ostvarili zahvalite se i uživajte u foto finišu. Ako vas neko pita šta radite ovih dana, recite mu akumuliram kosmičku energiju.

PS2: Želim vam ove godine samo sreću. Ko ima sreće, ne treba mu ništa drugo.

Izvor: Detinjarije.com

spot_img

Najnovije

Na današnji dan je rođen Nikola Tesla, čovek koji je osvetlio svet

Poznato je da je Nikola Tesla imao mnoge neobične i nesvakidašnje navike, ali se veruje da je većinu njih praktikovao kako bi mu mozak bolje radio.

Na bake oduvek miriše detinjstvo. One su majstorice koje čistom emocijom boje dane, a kasnije sećanja i ušuškavaju ih toplinom svog zagrljaja.

Najukusnija jela, najlepši raspusti, savladana životna lekcija, savet zlata vredan – sve to nosi bakin pečat. Piše Marija Bulajić Škuletić

Šta razmak između članova porodice na dečjem crtežu može da nam kaže?

Dečji crteži nisu presuda o porodici, već odraz jednog trenutka, jedne emocije ili jednog doživljaja. Kada ih posmatramo sa radoznalošću, bez osuđivanja i brzih zaključaka, oni mogu postati dragocen način da bolje razumemo svoje dete.

Trener nije tu da stvori šampiona. Tu je da pomogne detetu da postane čovek.

Kada se govori o dečijem sportu, najčešće se priča o rezultatima, medaljama, pobedama i talentu. Međutim, suština sporta u dečijem uzrastu nalazi se na drugom mestu. Piše: Filip Gacić

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img