– Moja porodica je potpuna i srećna – rekla je snuždeno devojčica duge kose koja joj je padala niz izduženo lice. – Za moju porodicu se čak može reći da je idealna. U svakom slučaju tako kaže moja razredna. I još kaže da sam baš imala sreće.
– Mišljenje tvoje razredne o tvojoj porodici ćemo ostaviti za malo kasnije – predložila sam . – A sada bih htela da čujem šta ti misliš.
– Ali jeste tako! – uzviknula je devojčica. – Moji mama i tata su u braku već osamnaest godina a zaljubljeni su jedno u drugo kao na fotografijama sa venčanja. Mnogi ne mogu da veruju, kažu da to nije moguće. Ali ja sam u svemu tome i znam da jeste…
– Da li se meni čini ili to tebi iz nekog razloga nije baš po volji?
– Ma ne, drago mi je naravno… – devojčica sleže ramenima. – Ali, ja sam čitala da u srećnim porodicama i deca takođe treba da bude srećna. A ja zbog nečega nisam srećna. Verovatno da sa mnom nešto nije kako treba. Možda imam depresiju?
– Čekaj, čekaj. Pre nego što počnemo lepiti etikete, pričaj mi još malo o svojoj porodici.
Devojčica se zvala Ljuba, i bila je jedinica. Živela je kao princeza: haljine s karnerićima i roze ukrasi, odlasci u pozorište, letovanja na moru. Kad je Ljuba bila mala, tata se igrao s njom loptom u prirodi, a mama, mlada i lepa, u svetloj haljini posmatrala ih je očima punim sjaja. Pred spavanje joj je mama uvek čitala naglas. Tata bi došao da vidi šta rade pa bi stajao u dovratku i tiho se osmehivao. Roditelji su zajedno išli na sva slavlja u vrtiću i na roditeljske sastanke. Na svaki mamin rođendan, tata joj je pisao pesmu, a Ljuba je vezla monograme na tatinim maramicama…
Samo jednom, u osmoj godini, kada se u porodici njene drugarice Nataše pojavila plačljiva beba sa sićušnim prstićima, Ljuba je pitala mamu da joj rodi batu ili seku. „Zar je nama iko više potreban? – začudila se ova. – Mi imamo tebe, ti si naša ćerka i mi te volimo. Razumeš?“
Ljuba je razumela i više ništa nije pitala.
– Verovatno sam ja bezobrazna, ne cenim svoju sreću, ili sam „obesna“ (tako mi je rekao jedan frend na mreži)… Mojoj drugarici iz razreda Ljudi roditelji su se razveli i oboje imaju novi brak. Ona sad ima sa obe strane četiri polusestre, jedna živi u Venecueli. Ljuda će na jesen s maćehom ići kod nje. A kod Nataše – kad se roditelji posvađaju, tata pakuje kofer i odlazi kod babe. Nataša onda sedi s mamom, teši je, a onda ide kod tate i svađa se s njim (obično idem s njom i dežuram ispred vrata). Onda se mama i tata deru preko telefona i potom se on vraća. Oni se mire, tata vodi Natašu da joj nešto kupi u znak zahvalnosti, a mama peče „štrudlu mira“.
– Tebe iz nekog razloga tvoja sopstvena porodična sreća ne raduje – precizirala sam – a Nataši i Ljudi koje kubure s porodičnim problemima ti zapravo zavidiš.
– Tačno tako! – živnula je Ljuba. – Nije meni kod kuće loše, samo je nekako dosadno. Ponekad mi se čini da kod nas i muve u letu crkavaju od dosade…
– Slušaj, a možda je sve to samo puka laž? – pitam. – Tvoj otac često ide na poslovni put?
– Aha. U Drezden i u Samaru.
– Eto! – i značajno podignem prst. Znači, moguće je da on u stvari ima paralelne porodice, a ti da imaš dva polubrata: u Samari Vanja, a u Drezdenu Hans. A kod kuće je tako fini zbog osećanja krivice…
– Ne – uzdahnula je Ljuba. – On svako veče čavrlja s mamom na skajpu… Shvatam da želite da me utešite, ali… nemam ja braću u Drezdenu… Ne verujete…
Ali ja sam joj verovala jer sam već u životu i sama viđala takve parove. Zaljubljeni, samodovoljni, usmereni jedno ka drugome, nešto kao „čahura za dvoje“. Dete im nije ni bilo naročito neophodno i najpre će biti da su ga rodili iz socijalnih obzira: šta je porodica bez dece? Pošteno su činili sve potrebno za dete, ali je u svoju čahuru puštali nisu. Ona se pak tokom celog detinjstva osećala suvišnom na tom prazniku ljubavi i sreće.
– Da, da – slegnula sam ramenima ponovivši omiljeni Ljubin gest. – Šta ćemo sad? Život je takav kakav je i nikakav drugačiji! Veruj mi, život sa samohranom majkom ili sa tatom pijanicom ima svoje minuse. Ti si već gotovo odrasla, detinjstvo je iza tebe, sad tvoju pažnju okupiraju prijatelji, provod, druženje s vršnjacima. Tu ćeš ti imati skandala koliko hoćeš.
– Ma ne! – uzviknula je Ljuba sa suzama u očima. – Ja ću tražiti istog. Istog kao što su moji roditelji! Već tražim! I ostaću sama zato što je to toliko retko, ili ne traje dugo, ili…
– Ili (najvažnije!) ni za koji moj ti i ne treba – prekinula sam je energično.
Ovog pita sam se bez šale uznemirila jer upravo na taj način (povećana očekivanja od budućih veza) „idealna porodica“ bi mogla upropastiti život detetu.
– A kako to misliš „već“?
– Čitala sam na internetu – Ljuba se rasplakala. – I razredna mi je to isto kazala. Definitivno, to je to. Posvađala sam se sa Vitjom zato što mi za Osmi mart nije poklonio cveće nego samo poklon. A Vitja mi se stvarno sviđao, baš.
– S Vitjom si se posvađala iz čiste svoje ludosti i tinejdžerskog preterivanja – rekla sam odlučno. – Tvoja porodica nema veze s tim. A ti sličan „ideal“ nećeš ni tražiti iz prostog razloga što u njemu i nema ničeg posebno lepog – dve verzije egoizma i to je to.
– Stvarno? A zašto svi govore…
– Ko su to svi? Niko sem tebe ne živi s njima i ne može da sudi. Imaju li tvoji roditelji mnogo prijatelja? Da li često idu u goste? Dolazi li kod vas mnogo ljudi?
– Ne…
– Eto vidiš! Hajde bolje da razmotrimo kako da se pomiriš s Vitjom i kakve uopšte imaš planove i interesovanja – sada, kad završiš školu…
***
Prošlo je nekoliko meseci. Na ulici nisam prepoznala Ljubu – izgledala je viša i odraslija nego kod mene u kabinetu. Prišla mi je sama.
– Dobar dan! Znate, pomirila sam se onda sa Vitjom…
– A šta rade tvoji užasni roditelji?
– Pa, ništa… – poznato sleganje ramenima. – Idealni roditelji ne postoje. Ali ipak ih volim. Život je takav kakav je, i nikakav drugačiji.
Katarina Murašova je porodični i razvojni psiholog. Član je Saveza pisaca. Piše avanturističke knjige za decu, naučno-popularne za roditelje, istorijsko-avanturističke za decu i odrasle. Živi u Petrogradu. Udata, majka dvoje odrasle dece.
Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: https://snob.ru/selected/entry/45061
Izvor: Detinjarije.com
Thanks for your personal marvelous posting! I really enjoyed reading it,
you may be a great author. I will ensure that I bookmark your blog
and definitely will come back in the foreseeable future. I
want to encourage you to ultimately continue your great writing,
have a nice evening!