Piše: Biljana Ćulafić, pedagog i psihoterapeut
Predstaviću jednu od niza seansi koje su imali sistemski kontekst, ali prevashodno kroz korišćenje EMDR-a, sa klijentkinjom koja je imala izuzetno traumatičan odnos sa ocem. Taj odnos ju je, po njenim rečima „proganjao“ već godinu dana, toliko da je potpuno zapostavila fakultet. Petra se neprestano osmehivala, ali ispod osmeha nazirala se ljutnja koja bi ponekad iskrsavala tokom dijaloga.
Petrin otac je bio vojno lice na visokoj poziciji, „lep čovek sa markatnim crtama lica“ koji je bio veoma dominantna figura u porodici.
Majku je Petra opisala kao vaspitačicu, takođe lepu, ali po prirodi ona je bila „njegova prava suprotnost: nežna, topla, povučena i brižna.“
Očevu hirovitost i aroganciju majka je pravdala pomirljivo rečima: „Pusti oca, takav je…“
Petra je studirala FON, i bila najbolji student, ali kad je otac otišao s drugom ženom, Petra kaže da je potpuno odustala od učenja.
– On je kod mene cenio samo uspeh u školi. Bio je moj idol, kad sam bila mala. I sam je čitao mnogo knjiga. Divila sam mu se. Još kad se pojavi u uniformi! Stalno je pričao o časti i poštenju. A onda: ostavio je majku na takav dramatičan i licemeran način. Prvo ju je napadao da ga je varala, a ja sam zapravo bila potpuno potisnula da sam još kao devojčica sa 12 čula njegov razgovor sa drugom ženom. Majci se tako nikad nije obraćao. Nežno, nešto joj je tepao… Odjednom, od tog razvoda od pre godinu dana, počele su da isplivavaju slike sa ocem…
Petra se setila kako ju je tukao kad ne bi jela dovoljno, mada je kasnije pričao: „I ja sam kao mali bio takav, izbirljiv. “
Prisećala se kako je jednom šutnuo malu mačku, dok se igrala sa drugaricama, i kako je ona ostala šokirana i postiđena, zatim kako ju je terao da ga gleda u oči nakon njegove grdnje i govori joj: „Nemoj ni da probaš da zaplačeš.“
Prisetila se kako je otac kritikovao ako bi dobila četvorku, i kako je jednom kad je, sva razdragana, u drugom razredu, donela iz škole diplomu za najlepšu masku rekao: „Ovo nije diploma za znanje i zvanje, ovo je diploma za sranje!. “ Tada je osetila strašnu krivicu.
Petrina priča bila je puna upečatljivih događaja, a ona je u početnoj fazi psihoterapije bila u kontaktu sa emocijom ljutnje, pre svega.
Rekla je da se osećala „izdanom“ zbog odlaska oca, i kako se čitav njen svet poljuljao. Nije razumela majčinu poslovičnu pomirljivost, koja se sastojala od: „Ma neka ga, samo da je otišao. Sad imam svoj mir“
– Ali ja ga nemam! – zaključila je Petra.
Kao jednu od najtežih trauma navela je situaciju u kojoj je jedna nasilna devojčica iz ulice, koja se stalno tukla, sela na njena leđa.
Bila je bespomoćna, i tada se pojavio otac. Ta devojčica je uzmakla, ali je otac umesto da je uteši, Petru izgrdio: „Kako si samo dopustila da te neko obori!?!“
Petra je navela da je tada o sebi mislila: „Neko važan je video da sam slaba“, a kao pozitivnu željenu misao koju je želela da poveže sa tim događajem navela je: „Smem da pokažem da sam slaba i ranjiva“.
Željenu misao procenila je kao potpuno netačnu u vezi sa tim događajem.
Nakon desetak minuta od početka procesuiranja ovog događaja, Petra je videla da ju je otac postavio ispred sebe, rekavši:„Ne plači. Tu me gledaj! U oči. I nikako, ne plači“, ali sada je Petrina reakcija bila drugačija.
Suze su se slivale njenim licem, a ona mu govorila: „Oče, pogledaj. Smem da plačem. Moje suze nisu slabost.“ Otac je ustuknuo, bio je zbunjen.
Onda, poželela je da uzme svu decu iz ulice za ruku i govrorila im: „E baš hoću da budem slaba. Deco, to nije ništa strašno. U redu je biti nemoćan i slab.“ A onda je videla sebe kako je legla na travu.
– Ali Biljo, sada vidim da su ta deca samo neke senke. Nežne senke koje me okružuju. Bila je tu nekakva devojčica sa mačkom. Pa sa diplomom. Jedna sa činijom bombona. Sve te senke mi prilaze…hej Biljo, pa to sam sve ja. Svaka od senki ulazi u mene i ja svakoj govorim: „To smo mi i mi smemo da plačemo.“
Sada se na Petrinom licu pojavio osmeh.
Otvorila je oči.
– Konačno sam sebi dozvolila da zaplačem. Kakvo olakšanje! Sva ta deca bila su ona koju niko nije video. Sve sam to bila ja, nevidljiva za majku koja je sve minimalizovala, isuviše vidljiva za oca kome je sve smetalo. I moja radost, i moja tuga…nisam smela da ih ispoljim. A sada ZNAM da smem.
Opet je zatvorila oči, a ja nastavila bilateralnu stimulaciju.
– Otac više nije važan. Postao je mali i polako izlazi iz slike. Važna sam samo ja, kao dete koje je oslobođeno. Sada vidim svu tu decu. Deo su mene. Konačno sam isplakala njihove suze. Bile su tu toliko dugo..
– Kako si sad?
– Lakša sam nekako. I nežnija prema sebi.
– Nisi više vojnik?
– Nisam. Lepo si primetila: i jesam bila vojnik prema sebi. Propustila sam da ove godine položim godinu, ali me to ne čini bezvrednom. Šta je to u odnosu na ovo olakšanje?
– Šta je to u odnosu na godine discipline i strogoće?
– Ništa. Da sam bar bila nežnija prema sebi…
– Petra znaš dobro onu „Ja bih mogao da mogu, ja bih znao da znam“… A sad znaš. Dakle, vreme je za nežnost.
– Da, vreme je za mene.
– A otac?
– Kakav otac? Izašao je van mog fokusa. Uostalom, on je prekinuo kontakt samnom. Možda je tako i bolje.
– Bolje?
– Nemam više ništa šta bih mu rekla.
– Da?
– Osećam sad mir sa tim. Nije otac bio taj koga je trebalo umiriti. U pitanju su bila ta deca. Sva ta povređena deca u meni. A sada, ona su samnom.
– Šta to za tebe znači?
– Slobodu kakvu teško mogu da opišem.
– Da možeš, opisala bi tu slobodu kao…?
– Kao radost…ah, tako dugo nisam osećala ni radost. Zapravo, sem te ljutnje kao da ništa drugo nije ni postojalo.
– A sada?
– Sada sam slobodna da osećam sve što osećam. Kakva sloboda!
Biljana Ćulafić dipl.edagog i evropski sertifikovan sistemski porodični i #EMDR #psihoterapeut (punopravni član #EAP i #EMDREurope)
Izvor: Modus vivendi psihoterapeutsko savetovalište i trauma centar