-Kako se osećate? Šta vas muči? Je li vas ko pita kako se snalazite? Šta vam fali? Ovo nije normalno oko nas, zar ne?

Ulazim u učionicu sa osmehom, drugi razred.
– How are you?
Svi mehanički odgovaraju. I zaćute.
Ali ja osetim, znam.
(‘ajd budi normalna, prvi pokušaj)
Crtam porodicu na tabli (po programu).
Da ih nasmejem (a bolje i ne znam crtati).
Osetim i taj smeh.
Javlja se jedan dečak:
– Znaš, teacher Tanja, učiteljica nam je bolesna.
– Biće dobro. Vratiće se brzo. Znam.
(‘ajd budi normalna, drugi pokušaj)
Crtaju. Idem od stola do stola.
Gledam crteže.
Mogu na osnovu crteža da vidim kakvo je dete (u 90% slučajeva).
Ma, iz očiju.
Jedan dečak crta psa.
– Imaš brata/sestru?
– Imam brata ali ga ne volim.
– Voliš, znam. Gde su mama i tata?
– Rade.
U drugom redu… jedna devojčica isto.
Samo pas.
Druga samo sebe nacrtala.
Nema trećeg pokušaja!
– Hajde ostavite olovke, bojice… gledajte me.
-Kako se osećate?
Šta vas muči?
Je li vas ko pita kako se snalazite?
Šta vam fali?
Ovo nije normalno oko nas, zar ne?
(Toj konstataciji mi pomaže zvuk hitne koja prolazi. Svi gledamo u pravcu prozora)
– Ja znam kako se osećate.
(Pričam malim, velikim ljudima)
Muk. I onda krene priča… svako svoju.
Jedna devojčica se rasplakala.
– Jesam nesto pogrešno ja rekla?
– Ne. Skupilo mi se sve. Tata mi ima kovid.
– Plači.
Taj plač je dobar.
Zbog ocene plač nije dobar.
Zvono.
Sede. Ne ustaju.
Ja moram na drugi čas.
– Budite mi dobro i dobri.
Proći će i ovo.
I učiteljica će biti dobro.
Vratiće se uskoro.
Znam.
Prilazi mi devojčica koja je plakala.
Daje mi crtež sa nacrtanim srcem.
-Mogu li učiteljice engleskog da vas zagrlim?
-Naravno.
Rasplakaću se ali ne smem.
(Koji ono beše pokušaj da budem normalna?)
E, moja deco….
(Sve osetim,znam… a i sama se pitam ima li kraja više ovome.)
PRIČAJTE sa decom.
Ne živimo paralelnu stvarnost.
Sve oni osećaju.
Zbunjeni smo mi, veliki, a oni još više.
Jedni drugima smo potrebni. Sad najviše.
A naučiće i crtati i porodicu na engleskom, ma sve će naučiti.
~ Tatjana Tanja, profesorka engleskog jezika
Izvor: Beleške sa psihoterapije
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Mama i tata, ja nisam kriva što je vama loše!
„Mama i tata, ja nisam kriva za to što je vama tako… Nisam kriva što vi tako živite… tako jedno s drugim komunicirate… Nisam kriva što nemate hrabrosti i odlučnosti...
Nama niko nije govorio ”Volim te”
Piše: Angelina Radulović Nama niko nije govorio ”Volim te”. Nisi mogao isterati lako tu rečenicu iz naših naoko težački grubih roditelja. Njihove su reči bile skupe. Pohvale još skuplje....
“Jesu li vam rekli da su me tukli da crtam jer mama radi u … i čuva mi radno mesto?!”
Inspirisana provalom malograđanštine i arogancije, ilustrovaću naše duboke probleme jednim iskustvom. Dovoljno je staro, pre više od 6-7 godina, pa mogu o tome u kružoku javnosti. Imadoh učenika, visok lep...
Pitanja koje možete postaviti sebi i svojoj deci, ukoliko vas ovih dana preplavljuje strah
Prvo, razumljivo je što ste uplašeni. Ovaj strašni događaj poljuljao je naša uverenja o sigurnosti i o ljudskoj prirodi. Deluje kao da više ništa nije isto. Međutim, normalno je i da želite...
Nema komentara.