Celi život razmišljam o tim ljudima što su propadali kroz šaht i moram vam reći da im malo i zavidim. Ima nešto dobro u tom padu.
Hodali smo polako po ispucalom asfaltu dok mi je objašnjavao svoj život i probleme sa kojima je suočen. Rekao je da je verovatno to sve počelo još na samom početku kada mu je majka dala ime Nenad i time mu poručila da se ničemu ne nada.
Nisam znala šta da mu odgovorim na to pa sam izustila jedno “možda” u znak podrške.
Nastavili smo ubrzanim hodom preko kamenom popločane Skadarlije kako bi što pre stigli do cilja.
Nabrajao je uporno kako ima problema na poslu, kod kuće, kako ga muči zdravlje.
- Imam kredit, imam lizing, imam smanjenje plate, imam povećanje broja zaposlenih u firmi. Imam bolove u vratu, bolove u kičmi, probleme sa crevima, tegobe sa migrenama. Imam ženu, imam decu. Imam sve.
- A šta nemaš?
Moje grubo pitanje na trenutak nam je skrenulo pogled u dadilju. U daljini ispred nas prazan trotoar i mala žuta mrlja na dnu. Par koraka dalje, od mrlje nastade žuta jakna a onda i cela figura nasmejanog mladića u pocepanim farmerkama. Slušalice na ušima, osmeh na licu i razigrani ples iscepanih farmerica oko dugačkih nogu.
- Znaš šta nemam? Nemam jedan dan, jedan sekund bezbrižnog života ovog studenta. Da mi je samo da na sekund sve stane i da budem lagan kao on.
Pre nego što sam bilo šta uspela da izustim osetih tašnu koja mi skliznu sa ramena i iznenađenog Nenada koji je pokušavao da održi ravnotežu i ostane na nogama držeći se za nju.
Teški gvozdeni poklopac za šaht neko malo srećniji od Nenada do pola je svukao sa duboke rupe pa ipak odustao. Život ga je verovatno odveo u nekom drugom pravcu.
- Jao kuku meni gospodine! Samo što sam seo da jedem! Treba opet neke delove da menjamo. Ovo mi je osmi šaht danas. Ostavio na pola sve da sednem i jedem i eto! Da mi jednom da sve stane bar na sekund, da sednem i jedem ko čovek!
Pružio je ispucalu ruku zbunjenom Nenadu a onda nastavio dok je zvakao sendvič sa parizerom:
- Al čisto da znate, niste jedini koji je danas pao. Bilo ih je još. Čudno je to kako neke zaobiđu rupe a ove druge ne. Celi život razmišljam o tim ljudima što su propadali kroz šaht i moram vam reći da im malo i zavidim. Ima nešto dobro u tom padu. Dok padaš i propadaš nestanu ti sve zemaljske muke pa onda nastaviš nekako drugačiji i novi kroz život. Kao da dobiješ novu šansu. Ja eto nikad nisam pao. I možda zato nikad na miru nisam ovaj sendvič pojeo. Neko valjda ume sam da stane a druge mora rupa da zaustavi.
Nastavili smo u tišini da hodamo dok nas je pogledom pratio radnik u sivim tregerkama sa sendvičem u prljavim rukama. Nenad je uzdahnuo duboko pa naposletku, u znak predaje i odobravanja, skromno promumlao
- Možda.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
Nema komentara.