Tokom proteklih deset godina munjevite ekspanzije tehnologije u školama, nastavnici i uprave škola dovoljno često su svedoci površne upotrebe tehnologije da znaju da pristup tehnologiji sam po sebi nije nikakav čarobni napitak. Uz to, empirijska istraživanja pokazala su da prosto stavljanje tehnologije u ruke učenika ne garantuje poboljšanje u savladavanju gradiva ili postizanju ishoda. Mislim da bi se obrazovni radnici saglasili s tim da je tehnologija alat koji bi trebalo da pomogne učenicima da ostvare željene ishode učenja. U svakodnevnom životu nećemo prvo birati alat pa onda stvarati problem samo da bismo mogli da upotrebimo alat; naprotiv, biramo alat tako da odgovorimo na potrebe problema. Na primer, kada kačim slike u dnevnoj sobi, neću koristiti motornu testeru, koliko god ona bila „fensi“ kao alat. Upotrebiću običan čekić, jer on ispunjava moje ciljeve. Nastava sa tehnologijom takođe zavisi i od korisnika, a ne samo od alata. Vođenje računa o tome da stavimo potrebe učenika ispred oduševljenja alatom ključno je za uspešnu i efikasnu nastavu sa tehnologijom.
Od 2014. godine, u obrazovnoj kategoriji na Eplovoj prodavnici aplikacija bilo je preko 75.000 aplikacija. Međutim, preko 70 odsto tih aplikacija prilikom razvoja nije podržano nikakvim obrazovnim istraživanjem. Izveden je veoma mali broj empirijskih studija o upotrebi obrazovnog softvera koje bi pokazale da li postoji korelacija između upotrebe takvih aplikacija i realnih ishoda učenja. Kako onda nastavnik da zna koje tehnologije će zaista ispuniti obrazovne potrebe njegovih učenika? Sama činjenica da je neka aplikacija dostupna na Eplovoj prodavnici ne znači da će automatski pomoći đacima u učenju. Kako da znamo da li stavljamo ciljeve učenja na prvo mesto ili „zabava“ koju pruža svajpovanje i mrdanje ajpeda zapravo pruža nastavnicima prividan osećaj „angažovanja“ u učenju? Kako da procenimo integraciju tehnologije u učionici koja prevazilazi angažovanje putem pukog pristupa tehnologiji?
Prethodno znanje igra ključnu ulogu
Ključni element aktiviranja učenja kod učenika jeste podsećanje na njihova prethodna znanja. Konstruktivisti poput Pijažea (Jean Piaget, 2013) već dugo proklamuju kako se novo znanje konstruiše od starog znanja, te je stoga proširenje prethodnih znanja učenika ključno za uspešan kognitivni razvoj. Pokazalo se da nivo prethodnog znanja učenika utiče na meru u kojoj je nastavna strategija efikasna za usvajanje gradiva. Prethodno znanje igra ključnu ulogu ne samo u tradicionalnom učenju, već i u predviđanju povećanja učenja uz tehnološke alate. U jednoj novijoj studiji o prethodnom znanju učenika i o učenju uz pomoć tehnologije naučnici su zaključili da učenici s manjim prethodnim znanjem postižu znatno slabije rezultate na proverama znanja nego učenici s većim prethodnim znanjem, iako su koristili isti multimedijalni alat za učenje. Ta studija podseća nas da ne treba da mislimo da će tehnologija sama po sebi magično nadoknaditi propušteno gradivo kod učenika koji manje znaju ili uspeti da izvrši diferencijaciju da bi se prilagodila njihovom nivou znanja. Naučnici sugerišu da tehnološke resurse i izbore treba krojiti ili diferencirati prema prethodnom znanju učenika, a ne po principu univerzalnog kroja.
Angažovanje učenika ne vodi nužno pozitivnoj promeni u učeničkim postignućima
Mnogobrojne studije su pokazale da tehnologija može da poveća angažovanje i motivaciju učenika. Međutim, istraživanja su takođe otkrila da angažovanje učenika ne vodi nužno pozitivnoj promeni u učeničkim postignućima. Na primer, desetogodišnja longitudinalna studija Apple Classrooms of Tomorrow pokazala je da su učenici u tom programu (koji su imali pristup obilju digitalnih alata) bili angažovaniji kada je tehnologija integrisana u iskustvo učenja od nacionalnog proseka učenika koji pohađaju tradicionalnu nastavu; međutim, iako je angažovanje učenika bilo veće, oni nisu pokazali viši nivo postignuća na proverama znanja. Istraživanja učeničkog angažovanja mogu nam pomoći da razumemo zašto ne postoji nužna korelacija između angažovanja učenika na časovima na kojima se koristi tehnologija i njihovih postignuća. Studije angažovanja učenika pokazuju da iako su učenici fizički prisutni i deluju kao da aktivno učestvuju u korišćenju tehnoloških alata, to ne mora da znači da su zaista kognitivno angažovani na postizanju ishoda. Zbog toga pogrešno tumačimo spoljašnji izgled učeničkog uzbuđenja zbog korišćenja tehnoloških alata kao stvarno razumevanje gradiva koje se uči. Pošto mnoge takve studije angažovanje mere na osnovu govora tela učenika i/ili zapažanja o upotrebi tehnološkog alata, ne iznenađuje da se ispod površine ipak krije mentalna udaljenost od ciljeva učenja.
Da bi angažovanje učenika uz pomoć tehnologije bilo efikasno, taj alat mora da pomaže da se pažnja učenika usmeri na ciljeve učenja i na zadatak koji je pred njim, a ne da odvlači pažnju od njih. Jedan od elemenata stvarno angažovanog učenika jeste okruženje aktivnog učenja. Aktivno učenje dešava se kada su učenici dinamično usmereni na ciljeve učenja, a ne samo zauzeti nečim što liči na učenje. Prema Elen Vartela, „aktivno učenje dešava se prilikom aktivnosti u kojima su deci mozgovi uključeni – to jest, kada su angažovani u mišljenju, promišljanju i napornoj mentalnoj aktivnosti... svajpovanje, tapkanje ekrana i fizičko angažovanje u aplikaciji nije isto što i aktivnost ‘uključenog mozga“ . Stoga, tehnologija usmerava učenike da aktivno učestvuju u učenju aktivno provedeno vreme“ – a nastavnik takođe treba da koristi nastavne strategije kako bi se pobrinuo za to. Neki od primera nastavnih tehnika koje su efikasno korišćene uz tehnološke alate bili bi praćenje, razmišljanje naglas, modelovanje i drugi vidovi refleksivne nastavne prakse koji se oslanjaju na razvoj pismenosti.
Povećani pristup tehnologiji ne vodi uvek povećanju u motivaciji i angažovanju
Postoji pretpostavka među nekim obrazovnim radnicima da će povećan pristup tehnološkim alatima automatski povećati angažovanje učenika. Misli se da će učenika stalan pristup ne kom uređaju motivisati da više uči. Uz to, misli se da će učenici nekako sami umeti da iskoriste uređaj za viši kognitivni nivo učenja. To uverenje opovrgle su mnogobrojne studije, kao ona koju su sproveli Loreta Donovan Tim Grin i Kendal Hartli (2010), u kojoj je pokazano da povećani pristup tehnologiji ne vodi uvek povećanju u motivaciji i angažovanju učenika. Tokom poslednjih deset godina studije su pokazale da pristup tehnološkim alatima i resursima sam po sebi ne garantuje da će učenici razumeti gradivo ili ostvariti viša akademska postignuća. U istraživanjima su takođe pronađeni mnogobrojni primeri nastavnika koji koriste tehnologiju samo zato što uprava to od njih zahteva, ili žele da koriste tehnologiju zato što deluje zabavno, a često su eventualne prednosti te vrste tehnologije daleko preuveličane. Mnogi od tih nastavnika prošli su vrlo malo ili nimalo obuke o tome kako da odaberu i koriste tehnološke alate u okviru nastavnih metoda koje diktira sam nastavni predmet.
Škola u kojoj postoji jedan uređaj po učeniku ne povlači nužno bolje ishode učenja
A šta sa školama gde svako dete ima svoj uređaj? Postoji li korist od jednog uređaja po detetu? Postoje studije koje ukazuju na to da programi u kojima svako dete ima svoj uređaj imaju pozitivan uticaj na ishode učenja. Međutim, u tim studijama se često pominje da je metoda u okviru koje se u školama implementira program jednog uređaja po detetu ključna za potencijalni uspeh tih programa. Pored toga, u većini studija se ne pominje „kako“ su uređaji implementirani, niti se pominje koja pedagogija je korišćena uz uređaj. Od vitalnog je značaja da škole u kojima svaki učenik ima svoj uređaj uzmu u obzir ne samo pristup već i način na koji se tehnologija implementira u učenje svakog učenika. Stoga ponovo pedagoški i nastavni izbori u vezi sa tehnološkim alatima postaju ključni za uspešno ostvarivanje nastavnih ciljeva. Škole u kojima svaki učenik ima pristup po jednom uređaju verovatno će biti uspešnije ako se usredsrede na stvaranje sadržaja i nastavnih materijala koji obuhvataju tehnološke alate nego ako koriste aplikacije i sajtove usmerene na „drilovanje i vežbu“. Škola u kojoj postoji jedan uređaj po učeniku ne povlači nužno bolje ishode učenja, jer kvalitet onoga što se radi uz pomoć računara mnogo značajnije određuje postignuća učenika nego kvantitet vremena koje je provedeno uz uređaje.
Saveti za uspešnu integraciju tehnologije na času
Tehnologiju u školama treba integrisati pažljivo uz aktivno provedeno vreme u učenju, sa naglaskom na kvalitetu a ne na kvantitetu, na zajedničkoj a ne na individualnoj upotrebi, na kreativnosti, na rešavanju problema i na povezivanju prethodnih znanja iz života sa onim što se uči. Tehnologija može i treba da doda vrednost kako bi se olakšalo postizanje ciljeva učenja.
Dobar plan časa ili projekta u koji je integrisana tehnologija treba da postigne sledeće:
• da angažuje učenike u aktivno provedenom vremenu i sadržajnim aktivnostima koje im pomažu da se usredsrede na ciljeve učenja;
• da angažuje učenike da postanu aktivni i društveni učenici, kroz zajedničku upotrebu;
• da unapredi učenje izbegavanjem upotrebe softvera za „drilovanje i vežbu“ i fokusiranjem na više kognitivne veštine stvaranja, prikupljanja znanja i izgradnje;
• da unapredi učenje tako što će povezati prethodna znanja učenika sa novim znanjem
• da nadogradi učenje tako što će prethodna znanja učenika povezati sa učenjem u školi;
• da nadogradi učenje tako što će pružiti priliku da se autentični zadaci i konteksti integrišu u ciljeve nastave na času.
Priređeno iz knjige „Učenje i nove tehnologije: Vodič za planiranje autentičnih časova“
Autor: Liz Kolb
Izdavač: Eduka, 2019.
Knjiga Učenje i nove tehnologije predstavlja jednu od poslednjih reči u ovoj oblasti. Obraća ce prevashodno nastavnicima, ali i svima koji su zainteresovani za sagledavanje uticaja informaciono-komunikacionih tehnologija na savremenu nastavu. Autorka kritički preispituje izazove ovog pristupa, postavivši tezu da se učenje uz pomoć tehnologije revolucionarno ne menja uz samu upotrebu neke tehnološke alatke. To se događa samo onda kada se dokazane nastavne strategije ukrste sa tehnološkim sredstvima. U tom smislu ova knjiga pomaže nastavnicima da načine korak od proizvoljne upotrebe tehnologije u svojoj učionici ka promišljenim putevima istinskog doprinosa podučavanju. Knjiga nudi savete za poboljšanje iskustva učenja, uz povezivanje nastave u učionici sa iskustvom svakodnevnog života učenika, nudeći delatne strategije za upotrebu tehnologije. Pisana sa idejom doprinosa autentičnom iskustvu učenja i podučavanja, knjiga Liz Kolb predstavlja nezaobilazno štivo za modernog nastavnika.
Izvor: Detinjarije.com