Džoana Šroder nikada nije maštala o svom venčanju niti o tome da ima decu. Bila je srećna na svom poslu i nije mislila da joj je potrebno više od života. Ali, onda je upoznala Ivana koji je bio presladak na prvi pogled. On joj je dao svoj broj telefona u slučaju da poželi da ga pozove. Ona je to uradila narednog dana, a posle tri meseca je bila trudna. Deset godina kasnije oni imaju dobar brak i dvoje dece. Motivisana velikim brojem tekstova o lošim stranama roditeljstva, ona je poželela da piše baš o onim dobrim, koje nije mogla ni da zamisli:
Moja deca me vole kao što me niko nikada nije voleo.
Mogu da živim kroz njihovu sreću.
Mogu da se igram sa igračkama!
Mogu da se pravim da mrzim pop muziku a da je potajno volim.
Kroz njih mogu da vidim čistotu sveta.
Ako ste kao ja, ne možete da iskusite radost ili sreću bez tračka tuge zbog onih ljudi koji pate. Moja deca, takođe, odrastaju sa takvom empatijom, ali u njihovoj je prirodi da prihvate život onakvim kakav jeste i budu zahvalna na njemu.Jednostavne stvari, kao što je na primer kako su njima filmovi stvarni, je tako posebna. Bioskopi su najglamuroznija i najneverovatnija mesta na svetu. Kutija bombona i mala kesa kokica su u dečijem svetu jednaki večeri u najluksuznijem restoranu, ali bez zaduživanja kreditne kartice i onog čudnog osećaja da ne pripadate tu.Moja deca mogu i da biraju da li veruju u Boga, veru i humanost. Ona ne znaju za nasilje. Neka deca znaju, naravno, možda i previše njih. Ali u našoj porodici smo imali privilegiju da decu naučimo da, ako Bog postoji, On ili Ona vole svakoga bez obzira na religiju, i da On ili Ona samo žele da ljudi budu dobri jedni prema drugima.To je svež početak i za nas.
Mogu sama da izlečim svoje rane.
Niko nije odgojen savršen i niko od nas ne odgaja svoju decu na savršen način. Ali jedna od stvari koja je neverovatna u roditeljstvu je prilika da rane iz svog detinjstva zalečite tako što ćete sa svojom decom raditi drugačije. Ovo je vaša porodica i možete da kreirate san koji ste uvek sanjali za sebe.Osećam strahopoštovanje prema činjenici da većina mojih roditelja-prijatelja bira da bude veoma svesna o tome kako odgaja svoju decu i kako to za rezultat ima prekidanje ciklusa zlostavljanja. Videla sam slobodu koju porodica oseća kada se oslobodi stida, ili kada se tradicija „muškosti“ zameni svesnim i zdravim uzorima.Svako od nas ko odabere da bude roditelj dobija priliku da to radi onako kako je uvek želeo da su to radili njegovi roditelji. Čak i ako su nađe porodice bile skoro savršene kada smo bili mali, možemo da kreiramo našu i to je veličanstveno.
Inspirisana sam da budem bolja osoba.
Ove godine pokušavam da iza sebe ostavim osobu koju volim da zovem „mama rasturač“. Ili barem da je odložim i sačuvam za neki apokaliptični scenario.Ja imam jak glas, čvrste stavove, i ljudi koji me znaju se ne zezaju sa mnom. To sve udvostručite kada su u pitanju moja deca. Ali, morala sam da naučim da se smirim kako su moja deca odrasla. Ne moram da ulazim u nemile situacije tako što ću eksplodirati da zidovi pucaju i naučila sam da snizim svoj jak, besan glas kada su moja deca u pitanju.Kao što jedna moja draga prijateljica kaže, jedna od najboljih strana roditeljstva je „svaki dan biti pred izazovom da iznivelišeš svoju ličnost.“
Trenutak kada sam prvi put shvatila da je to moje dete.
Bez obzira da li dete rodite vi ili vaš parter, ili ako ste dete usvojili, kada vidite to dete i shvatite da je ono vaše, srce vam se slomi i preoblikuje u potpuno nov organ. Ono lupa drugim ritmom, lupa glasnije i dublje i sa više snage nego što ste ikada mislili da može.Meni se to nije desilo istog trenutka kad sam dobila dete. Drugarica mi je, kad sam bila trudna rekla: „Ako nisi spremna da odmah držiš bebu, to je u redu. I možda nećeš ništa osetiti iste sekunde kao što vidiš u filmovima, i to je isto u redu.“ Drago mi je da mi je to rekla jer ja nisam bila spremna da držim svog prvog sina čim sam ga rodila. Imala sam grozan, bolan porođaj i bila sam iscrpljena. Htela sam da samo malo dišem. Ali, moj suprug je bio tamo odmah pored bebe, držao je i pričao mi šta se dešava.„On ima liniju između usne i brade, baš kao ja!“, rekao je dodirujući svoju bradu, sa suzama u očima. I onda sam osetila to. Sreća mog partnera zbog rođenja njegovog deteta se raširila prostorijom kao munja. To je bio trenutak kada je moje staro srce počelo da slabi a moje novo srce je počelo da raste. To je bio moj sin – naš sin, bilo je to novo biće. Bilo je to osećanje kao nijedno ranije.
Duboka veza koju imam sa mojim divnim mužem je samo ojačana uz ove male ljude.
Mnogi ljudi, uključujući i mene, su pisali o tornadu koji protutnji vašim životom kada dobijete bebu. Vaše telo nije vaše i hormoni prave ludilo dugo nakon toga. Nikada ne spavate, imate dečiju kaku na rukavu. To je stvarno odvratno na tkao mnogo načina.Ono što je još gore je da se pomorite sa modelom kratkotrajnih besnih ispada sa partnerom, kao rezultat gore navedenog. To je česta stvar, ali ne mora da bude zauvek. Morate da odaberete da ne dopustite da to postane vaš život.Ono što je mene pogodilo je neverovatna ljubav koju sam osećala prema ovom čoveku od onog momenta kada je naše prvo dete postalo stvarnost. Bez obzira šta da se desi među nama, Ivan je polovina ovih malih bića koje toliko volim. Čak i u najgorim trenucima, neverovatno sam ga volela samo zbog te činjenice.Ali naš brak je ojačao zbog onoga što su nam donela deca. Naravno, ovo ne važi za svakoga i skoro da nije ni za nas. Ali mi smo sada vezani zajedničkim gledanjem kako deca piške i takmiče se u tome, ili dugim vožnjama ka Diznilendu dok slušamo njihovu muziku. Vezani smo time što im pomažemo kada su bolesna i što ih slušamo kada se smeju. Ja moju decu volim svaki dan sve više, a svog muža volim više svaki put kada vidim deo njega u našoj deci. Ne samo njegovu genetiku, nego i stvari koje ih uči. Način na koji kažu „brate“ i njihove iste frizure.
Istina je da ljubav izaziva još više ljubavi, ali morate imati želju da je gajite. To je sjaj roditeljstva.
Izvor: Najbolja mama na svetu