Umesto da kopamo po prošlosti u potrazi za “istinitim ali beskorisnim” informacijama, rešenja problema treba da tražimo u izuzecima i svetlim tačkama, poručuju autori knjige “Preokret”
„Škola je smaranje”, izjavio je Bobi, učenik prvog razreda gimnazije kad se pojavio na prvoj seansi kod svog školskog savetnika. Džon Marfi, savetnik, bio je prilično začuden što se Bobi uopšte pojavio.
Nekoliko profesora već ga je slalo kod savetnika jer ih je često ljutilo njegovo ponašanje. Uvek je kasnio, retko radio zadatke, remetio je nastavu, a nekada je i glasno pretio drugoj deci, jureći drugove po hodnicima.
I Bobijev porodični život bio je haotičan. Smeštali su ga u pojedine usvojiteljske porodice i izbacivali iz njih, a boravio je i u nekim institucijama za decu s poremećajima ponašanja. Njegov otac i on bili su na listi čekanja za porodično savetovanje. Lokaina služba socijalnog staranja u Kovingtonu u Kentakiju imala je čitav dosije o Bobiju. U vreme kad se pojavio kod Marfija pretilo mu je smeštanje u novu specijalnu ustanovu zbog problema koje je imao u školi.
Poboljšanje je bilo tako vidno da je socijalna služba prestala da navaljuje da ga smesti u popravni dom. Sve je to bila posledica nekoliko sati uspešnih razgovora sa savetnikom. Šta se zapravo dogadalo tokom tih razgovora?
Marfi je u tim okolnostima bio skoro bespomoćan. Nije imao nikakvih mogućnosti da poboljša njegovu porodičnu situaciju, a i vreme je radilo protiv njega – mogao je za Bobija da odvoji samo po jedan sat, a i to s vremena na vreme. Nije nikako mogao da ga nagradi ako učini nešto dobro, niti da ga kazni ako se loše ponaša. (No nikakve kazne ne bi ni vredele. Bobi bi obično već do podneva stigao u upravnikovu kancelariju zbog raznih ispada, ali se njegovo ponašanje nikada nije menjalo.)
Praveći se da nije čuo Bobijev komentar o školi, koja ga smara, Marfi je započeo razgovor i postavio mu niz neobičnih pitanja. Tako je započeo prvi od niza razgovora vodenih između njih dvojice.
Posle tri meseca mogla se uočiti drastična promena. Broj Bobijevih kaznenih odlazaka kod upravnika škole smanjio se za 80 odsto. Bobi nije baš postao uzoran đak, ali je poboljšanje bilo tako vidno da je socijalna služba prestala da navaljuje da ga smesti u popravni dom. Bobi, koji je do tada stalno sve vređao, znatno je smanjio broj napada na drugove. Sve je to bila posledica nekoliko sati uspešnih razgovora sa savetnikom. Šta se zapravo dogadalo tokom tih razgovora?
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.