Postoji jaka veza između našeg kontakta sa tugom i naše sposobnosti da budemo radosni.

Foto: Freepik
Isped mene su išli dete od svoje četiri godinice i mama. Dete je plakalo jer, koliko sam shvatila, nije dobilo željenu igračku. Mama mu je govorila: “nije to za plakanje! Ne plači, videće te drugi ljudi, sramota je!” Dete je, kroz suze, na uporno ubeđivanje, odgovaralo rečima: “pusti me da plačem!” I ja sam se naježila od nečeg tako istinski zdravog u tom zahtevu.
Mama je, zato što sama ne podnosi da je njeno čedo tužno i uplakano, zato što možda oseća nemoć što ne može da mu kupi tu igračku ili iz nekog sasvim trećeg razloga, detetu poslala poruku da tuga nije dopušteno osećanje u bilo kojoj prilici. Zna se kada se tuguje, a kada ne.
Plače se zbog velikih gubitaka, ne za igračku. A šta malo dete zna o našim “velikim gubicima”? Njemu je nekupljena igračka gubitak. I dete to jasno oseća. I baš tu, pred tom nekupljenom igračkom, koju doživljava kao gubitak, ima priliku da savlada važno znanje o sebi.
Tuga je osećanje koje se javlja kada imamo doživljaj gubitka, ali je skala gubitka različita. Mi možemo da izgubimo voljeni lančić, nečiju ljubav ili osobu koju volimo.
Ali kako ćemo se nositi sa tugom zavisi baš od toga kako ćemo preboleti gubitak željene igračke ili slatkiša. Kada nam pošalju ovakvu poruku, kao ova mama detetu, dete neće naučiti na vreme do čega mu je stalo, a do čega nije.
I još će prihvatiti ideju da je tuga osećaj zbog kojeg nas drugi osuđuju. Tako će se, u budućnosti, truditi da ne plače, da ne bude u kontaktu sa osećanjem gubitka, pa tako neće znati ni šta mu je dobitak.
Postoji jaka veza između izbegavanja da tugujemo i depresije, jer postoji jaka veza između našeg kontakta sa tugom i naše sposobnosti da budemo radosni. Iz istog izvora dolaze naši doživljaji, pa ako intenzitet izvora smanjujemo, smanjujemo redom i sva njegova ispoljavanja.
Imajmo na umu da kada ne podnosimo suze svoje dece, to moze da znači da i mi, kao odrasli, imamo problem da dodirnemo tugu u sebi. Zato što su i nama slali iste poruke kada smo bili mali.
I, iako smo se zarekli da mi to nećemo raditi svojoj deci, život i njegovi izazovi nam povedu pažnju nekim svojim putem, a ovakve poruke, zapisane na automatu u nama, puštamo bez svesti o tome da ni nama nisu prijale.
Ljiljana Milić
Trener ličnog razvoja i kouč
Izvor: PromenaDA
Jelena Holcer: Molim vas, ne branite deci da plaču
Razmislite pre nego što izgovorite rečenicu „Ajde, šta plačeš, pa ti si dečak.“
Da, dečaci plaču, i moramo da prestanemo da ih sputavamo!
Čemu služi tuga i zašto ne treba sprečavati decu da budu tužna
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Nekada detetu strahovi služe samo za to da zna da je neko tu
U jednom od stanova u kome su živeli nad njenim krevetom je visila polica. Stara i napukla, visila je na dva iskrivljena eksera, prilično izvučena iz zida. Svake noći bi...
Niko nije dužan da za tebe bude najbolje moguće dete kako bi ti bila najbolja moguća mama
Niko ti nije dužan da bude bolji roditelj za tebe nego što ume, da zna uvek šta radi, da nikada nije zbunjen, da ima odgovore na sva pitanja koja tebe...
Zapadni svet precenjuje važnost majke za razvoj deteta
„Mama je najbolja!“ Takva parola mogla se videti u rukama zrelih muškaraca na fudbalskom stadionu. Veza između deteta i majke smatra se posebnom osnovom u razvoju čoveka, jer ona pomaže...
Pedagog Snežana Golić: Kakvog biste dečaka naručili?
Piše: Snežana Golić, pedagog "On je dobar dečak" - mislim da postoji više tumačenja ove rečenice, nego vrsta zelene salate. Dok mi, odrasli, pregovaramo šta bi ta rečenica trebalo...
Nema komentara.