Dobili ste prošle godine i prestižnu nagradu svetske Mense za NTC program ( za doprinos razvoja društva u celini). Očigledno je da su Vaš rad i rezultati prepoznati i mnogo šire. Kako da pomognemo deci ? Imate li konkretne savete?
Mora da se menja način učenja, koji će biti u skladu sa fiziologijom. A to nije učenje napamet. To je tek prvi korak, a tek posle toga možemo da radimo na kreativnosti i razvoju funkcionlanog znanja. Učitelji se edukuju i omogućavamo im da nauče nešto što nisu imali prilike da uče na fakultetu, jer ovo što radimo je primena novih otkrića i saznanja u praktičnom radu sa decom. Najbolje je da se radi sistemski, kao što radimo u Sloveniji, gde se NTC program održava kao seminar u pedagoškim institucijama. Program je akreditovan u nekoliko država Evrope (Srbija, Hrvatska, Slovenija, Češka, Crna Gora, BiH, Makedonija), a toku je akreditacija za Slovačku i Italiju, a prisutni smo u još 10-ak država, tako da redovno održavamo seminare za učitelje i vaspitače koji kasnije sprovode program sa decom. U Srbiji radimo stručne seminare za učitelje uz pomoć Saveza učitelja Srbije i za vaspitače uz pomoć Saveza vaspitača Vojvodine, a povremeno organizujemo radionice za decu. Upravo je u toku priprema za novi ciklus radionica (više podataka na sajtu www.ntcucenje.com ). Radimo sa predškolcima i sa školskom decom. Tokom dva meseca, deca prolaze ciklus radionica i kroz igru ih uvodimo u ovakav način rada. Planiramo da redovno održavamo i letnje kampove, jer u celovitom razvoju deteta boravak u prirodi je važan segment razvoja.
Pročitajte i: Uroš Petrović: Srećna deca ne postoje bez srećnih učitelja i vaspitača
Ovo mi zvuči super za prva dva razreda osnovne škole. Baš me zanima primer iz 3. ili 4. razreda gimnazije.
Elem, svakako bi morali prvo da poredimo na teranju nastavnika iz svojih komfornih katedri da ustanu, da se angažuju! Oni su primarni uzrok bubanja! Njihovi plitki zahtevi i suštinska nezainteresovanost za dečiji uspeh u daljem životu.
Nije samo škola kriva, već i porodica u kojoj se uglavnom deca ne podstiču. Detetu se da tablet da bude mirno, roditelji „pomažu“ u domaćim zadacima i učenju, praveći potpuno nesposobnu i nesamostalnu decu. Roditelji su ti koji svaljuju odgovornost na školu, a škola ne može rešiti ono što u kući nije ni započeto. Načelno se deca ne vaspitavaju, previše se razmišlja o dečijoj sreći i stvari se postavljaju pogrešno – ako kritikujemo decu ili ako im kažemo da nisu nešto dobro uradila, biće nesrećni i neće imati samopouzdanja da pokušaju ponovo, pa je bolje reći da je sve savršeno, i isto se očekuje od učitelja. Pored toga, roditelji su zbunjeni u vremenu gde se ne prepoznaju prave vrednosti, pa i oni malobrojni koji žele da vaspitavaju decu ne znaju kako. I onda takvo dete dođe u školu, gde radi mnogo nemotivisanih, nekreativnih i površnih nastavnika, ali i mnogo i onih drugih, koji svoj posao vole ma kako malo on bio plaćen. No, prostor im je skučen, jer je roditeljima i deci dato previše prava i slobode, i nastavnici ne mogu da postave sistem gde bar neki od roditelja neće naći razlog da ode do Ministarstva i prijavi ga, a i deca nisu u kući naučena da razmišljaju, da rade i da se sama trude.
Po mom mišljenju, potrebno je ograničiti slobode roditelja i dece u školi. Nedopustivo je da roditelji dolaze i prete nastavniku, da se deca nevaspitano ponašaju bez posledica, pogubno je što je gotovo zabranjeno postaviti više kriterijume ili kriterijum uopšte.
Sa druge strane, neophodna je stalna i nenajavljena kontrola rada nastavnika koju bi organizovalo Ministarstvo. Ovako se škola oslanja na savest desetina hiljada nastavnika, pa su redovni slučajevi kašnjenja po 20 minuta na čas, pa sve do suvoparnog predavanja, ispitivanja potpuno nepotrebnih podataka i zatupljivanja dece.
dffffffffffffffffffff
Izmedju ucenja napamet i zabave postoji jos mnogo drugih pristupa.
Slazem se da je ucenje napamet besmisleno i stresno, ali verujem i da je potpuno podredjivanje ucenja zabavi takodje pogresno. Detetu se na taj nacin salje poruka da sve sto nije zabavno, ne mora da se radi. U nekom trenutku dete treba da shvati da mora da uci i stvari koje su teske i nezabavne.
Vec sada se na fakultetima primeti da studenti recimo pohadjaju zabavnu nastavu umesto korisne i/ili teske.
U kom periodu treba napraviti tu granicu, ne znam, i verujem da je to individualno. Ali takodje znam da ako dete izraste u coveka koji se posvecuje iskljucivo zabavnim zadacima, nece daleko dogurati.