Raspust, čitanje, letenje (sa dve babe i jednom tinejdžerkom)

Ima toliko ljudi na planeti koji pišu dobre knjige. Zašto samo nekolicina njih piše za decu u tim magarećim godinama? Verovatno zato što je to poprilično teško. A Jasminki to ide neopisivo lako.

Leto kada sam naučila da letimČitala sam o izgubljenom sinu u ratu koga se ni ja skoro ne sećam, o ocu koji je počeo da pije pa se izlečio, o najboljem drugu koji je dobio batine od oca s kojim ne živi. O nemanju para. O pravom, pravcatom životu koji živimo mi s našom decom. O ćutanju, čudnom dijalektu koji ipak razumem, o deci koja žive na moru i deci koja žive u gradu., o ogromnoj snazi mašte i sanjarenja.

Kada bi baba u knjizi prdnula, ja bih se smejala tako glasno da su berači dizali noseve iz malih niskih žbunova. Kad bih kažiprstom brisala suze koje prebrzo naviru, ćerka bi mi dala maramicu da je ne blamiram. Kada su jagode bile obrane i ja sam zatvorila knjigu.

- Advertisement -

Na neverovatno lak i jednostavan način ispričana je iskrena priča o životu. Bez uvijanja i mašnica. Bez komplikovanog jezika (ako zanemarimo onaj bodulski, koji je toliko živopisan da zvoni u uhu baš kao da sam tamo) i komplikovanih metafora.

Sofija, kao glavni lik, nosi priču i pripoveda tečno i jasno, kao da smo oči u prostoru i uho u njenoj glavi. Od trenutka kada je roditelji pošalju na more sa babom, što njoj nikako ne odgovara, pratimo njeno upoznavanje sa rodbinom u Hrvatskoj, koju nikada nije ni upoznala zbog rata koji je zahvatio to područje. Uz otkrivanje porodičnih okolnosti, rastvaraju se detalji priče. Učinilo mi se da u knjizi postoji nekoliko zapleta koji se nadovezuju jedan na drugog i čine priču sve dubljom i dubljom. Ali sam načisto odahnula kada se priča završila lako i prirodno – skotrljavši se najnormalnije u jedan srećan završetak put nade i prihvatanja.

Ima toliko ljudi na planeti koji pišu dobre knjige. Zašto samo nekolicina njih piše za decu u tim magarećim godinama? Verovatno zato što je to poprilično teško. A Jasminki to ide neopisivo lako. I to tako autentično, da ni jednog trenutka ne počne da im cvrkuće ili da im se dodvorava. Priča je ovde i eto takva je, baš kao i sam život. I lepa je jel’ da, baš zato nećemo da je ulepšavamo.

Ne vidim nikakvu razliku između njenog razgovora sa mnom ili s mojim sinom. Čak mi se čini da njima dvoma ide bolje.

Ne znam. Ili je reč o čaroliji ili je reč, jednostavno, o Jasminkinoj beskrajnoj ljubavi prema deci. I opet ću se rasplakati.

spot_img

Najnovije

Razlika u prilagođavanju na školu: dete koje zna i dete koje ne zna da čita i piše

Uz dobru saradnju roditelja i učitelja — svako dete pronađe svoj tempo i svoj put.

Znanje nije privilegija: Počitaj priče sa terena koje otkrivaju kako pomoći deci iz ranjivih grupa

Već više od 20 godina humanitarna organizacija SOS Dečija sela Srbija kroz svoje programe pruža edukativnu podršku deci i porodicama kako bi deca ostala u sistemu obrazovanja, razvila radne navike i dobila priliku da napreduju.

Svetski dan zagrljaja: mali gest koji pravi veliku razliku

Postoje dani kada nam nije potrebna velika mudrost, duga objašnjenja ni savršene reči. Potreban nam je samo – zagrljaj.

Zagrljaj je biološka potreba usađena u naš kod

Zagrljaj treba da bude na samom vrhu prioriteta u našem domu, a i šire...

Čemu služe domaći zadaci (i kako pomoći detetu, a da ih ne radite umesto njega)

Domaći zadaci retko ostaju samo između deteta i sveske. U većini porodica oni brzo postanu porodična aktivnost – uz uzdahe, podsećanja, pregovore i pitanje koje se stalno vraća: da li pomažem svom detetu ili mu zapravo odmažem?

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img