Ima toliko ljudi na planeti koji pišu dobre knjige. Zašto samo nekolicina njih piše za decu u tim magarećim godinama? Verovatno zato što je to poprilično teško. A Jasminki to ide neopisivo lako.
Čitala sam o izgubljenom sinu u ratu koga se ni ja skoro ne sećam, o ocu koji je počeo da pije pa se izlečio, o najboljem drugu koji je dobio batine od oca s kojim ne živi. O nemanju para. O pravom, pravcatom životu koji živimo mi s našom decom. O ćutanju, čudnom dijalektu koji ipak razumem, o deci koja žive na moru i deci koja žive u gradu., o ogromnoj snazi mašte i sanjarenja.
Kada bi baba u knjizi prdnula, ja bih se smejala tako glasno da su berači dizali noseve iz malih niskih žbunova. Kad bih kažiprstom brisala suze koje prebrzo naviru, ćerka bi mi dala maramicu da je ne blamiram. Kada su jagode bile obrane i ja sam zatvorila knjigu.
Na neverovatno lak i jednostavan način ispričana je iskrena priča o životu. Bez uvijanja i mašnica. Bez komplikovanog jezika (ako zanemarimo onaj bodulski, koji je toliko živopisan da zvoni u uhu baš kao da sam tamo) i komplikovanih metafora.
Sofija, kao glavni lik, nosi priču i pripoveda tečno i jasno, kao da smo oči u prostoru i uho u njenoj glavi. Od trenutka kada je roditelji pošalju na more sa babom, što njoj nikako ne odgovara, pratimo njeno upoznavanje sa rodbinom u Hrvatskoj, koju nikada nije ni upoznala zbog rata koji je zahvatio to područje. Uz otkrivanje porodičnih okolnosti, rastvaraju se detalji priče. Učinilo mi se da u knjizi postoji nekoliko zapleta koji se nadovezuju jedan na drugog i čine priču sve dubljom i dubljom. Ali sam načisto odahnula kada se priča završila lako i prirodno – skotrljavši se najnormalnije u jedan srećan završetak put nade i prihvatanja.
Ima toliko ljudi na planeti koji pišu dobre knjige. Zašto samo nekolicina njih piše za decu u tim magarećim godinama? Verovatno zato što je to poprilično teško. A Jasminki to ide neopisivo lako. I to tako autentično, da ni jednog trenutka ne počne da im cvrkuće ili da im se dodvorava. Priča je ovde i eto takva je, baš kao i sam život. I lepa je jel’ da, baš zato nećemo da je ulepšavamo.
Ne vidim nikakvu razliku između njenog razgovora sa mnom ili s mojim sinom. Čak mi se čini da njima dvoma ide bolje.
Ne znam. Ili je reč o čaroliji ili je reč, jednostavno, o Jasminkinoj beskrajnoj ljubavi prema deci. I opet ću se rasplakati.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KNJIGE
Tihana Lipovec Fraculj: Asertivnost je veština koja je korisna i deci i odraslima
Asertivnost je pojam koji potiče od engleske reči assertive, što znači uporan, samouveren, samosvestan. O tome kako se razvija i zašto je važan za život pričali smo sa autorkom knjige...
Kako uraditi domaći zadatak bez bitke u kući
Učitelj je rekao da je mom osmogodišnjem sinu za domaći dovoljno pola sata dnevno, ali je njemu redovno bio potreban jedan sat, pa i više od toga. Kukao je, žalio...
Knjiga „Kad stvari poljude“ u najužem izboru za Nagradu „Dušan Radović“
Zbirka pesama Dragane Mladenović Kad stvari poljude, u izdanju Kreativnog centra, našla se u najužem izboru za Nagradu Dušan Radović za 2023. godinu. Nagradu dodeljuje Biblioteka grada Beograda, a žiri,...
GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA – knjiga o hrabroj keruši Gabi, izdavačke kuće Pčelica
Nakon ovog romana snimljen je i dokumentarni film sa svedočenjima autora, ali i učesnika događaja opisanih u knjizi GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA. Autor Goran Marković otkrio nam je detalje o...
1 komentar.