Naravno, nema sumnje da zavisimo od njih u godinama kada nismo sposobni da se brinemo o sebi, ali zašto imaju tako presudan uticaj i kad pređemo dvadesetu, tridesetu, pa čak i kad postanemo dede i bake?
Ako ste ikada bili kod psihijatra ili bilo kojeg terapeuta, sigurno je iskrsnula tema roditelja. Kako su vas tretirali, jesu li vas podržavali, jeste li osećali njihovu ljubav, jesu li bili zadovoljni vama… Lista pitanja može bez problema popuniti tri godine terapije i znam mnogo ljudi koji su proveli godine i godine s terapeutom pričajući prvenstveno o svojim roditeljima. E sad, moguće je da su terapeuti nemaštoviti ljudi, koji znaju da pričaju samo o jednoj temi, ili možda oni imaju neke nerazrešene probleme sa svojim roditeljima pa misle da ih imaju svi, ili je jednostavno moguće da roditelji zaista snažno utiču na naš život! Naravno, nema sumnje da zavisimo od njih u godinama kada nismo sposobni da se brinemo o sebi (ni egzistencijalno ni emocionalno), ali zašto imaju tako presudan uticaj i kad pređemo dvadesetu, tridesetu, pa čak i kad postanemo dede i bake? Zašto baš oni tako savršeno znaju da nas izbace iz takta, odnosno koja je to njihova tajna i čudesna moć?
Razloga ima nekoliko i zapravo je zadivljujuće jednostavno. Naime, manji deo razloga otkriva se u činjenici da su oni naš prvi prozor u svet, oni su bića koja svojom percepcijom sveta oblikuju našu percepciju, i stoga njihovo posmatranje sveta i mišljenje o bilo čemu dobija gotovo mitsku dimenziju. Od njih učimo šta je ispravno, a šta pogrešno, oni u nas ucepljuju prvi kompas za snalaženje u svetu. Ali to čak nije najbitnije. Ključno je što najčešće od svojih roditelja imamo potpuno pogrešna očekivanja i to je ono što nas pokopava.
Znam, znam… ona šarmantna bajkovita dečica koja su pisala pedagoške knjige, a bogme i religijske, kažu da je porodica ključ, da su oni ti na koje možemo uvek računati, da bi oni trebalo da budu uvek uz nas, da nas oni uvek razumeju i slične gluposti. Kažem da su to gluposti ne zato što to ne bi bilo hvalevredno, već zato što su takvi scenariji toliko retki u stvarnosti da bi ih zapravo trebalo izbaciti iz upotrebe jer nas nagovaraju na verovanje u nešto što retko postoji u realnosti. To bi trebalo izbaciti iz upotrebe jer nas tera da od porodice tražimo nešto što nam ona najčešće ne može dati, a to može imati katastrofalne posledice.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Nema komentara.