Neruda se tu oslanja na anegdotu iz detinjstva koja je snažno uticala, ne samo na njegovu poeziju, nego i na njegovo razumevanje umetnosti i samog života

Još od doba pećinskih ljudi postojalo je pitanje o tome zašto stvaramo umetnost i zašto u njoj uživamo. Za Lava Tolstoja to je zbog prenosa „emotivne infektivnosti“, za Žaneta Vintersona zbog „aktivne predaje“, za Oskara Vajlda je to zbog gajenja „perceptivnog temperamenta“.
Na ovo pitanje obožavani čileanski pesnik i dobitnik Nobelove nagrade Pablo Neruda odgovara sa jednostavnom elegancijom u kratkom eseju objavljenom pedesetih godina i naslovljenim sa „Detinjstvo i poezija“ („Childhood and Poetry“).
Neruda se tu oslanja na anegdotu iz detinjstva koja je snažno uticala, ne samo na njegovu poeziju, nego i na njegovo razumevanje umetnosti i samog života:
“Jednog dana, dok sam istraživao zadnje dvorište naše kuće u Temuku, naišao sam na rupu u ogradi. Pogledao sam kroz rupu i video isti pejzaž, kao onaj iza naše kuće, ali neuredan i divalj. Odmakao sam se par koraka, jer sam predosećao da će se nešto desiti. Odjednom se pojavila ruka – majušna ruka dečaka mojih godina. Kada sam ponovo prišao blizu, ruka je već bila nestala, a na njenom mestu je bila sjajnobela igračka ovce.
Ovcina vuna je izbledela. Ludorija je postala sve intenzivnija. Sve ovo je moj doživljaj učinilo autentičnijim. Nikada nisam video tako divnu ovcu. Uzeo sam igračku, ušao u kuću i doneo sopstveno blago: šišarku, otvorenu, punu mirisa i smole koju sam obožavao. Postavio sam je na otvor u ogradi i otišao sa ovcom.”
Nikada više nije video ruku, niti dečaka kojoj je ruka pripadala. Igračka ovce je nestala nekoliko godina kasnije. Ali ovo dečačko iskustvo, sa jednostavnošću onoga što predstavlja, je u njega utkalo životnu filozofiju – u trenutku kada je video izbledelu ovcinu vunu Neruda je shvatio duboku istinu o čežnji za zajedništvom koja nas tera da stvaramo umetnost:
“Osećati bliskost sa braćom je čudesna životna stvar. Osećati ljubav ljudi koje volimo je vatra koja nas hrani. Ali da osećamo bliskost sa osobom koju ne poznajemo, koju gledamo preko naših snova i samoće, preko naših opasnosti i slabosti – to je još veličanstvenija i veća stvar jer širi granice našeg bivstva i ujedinjuje sva živa bića.
Ova moja dečačka razmena izrodila je u meni jednu ideju – da je celo čovečanstvo nekako povezano…
Neću vas iznenaditi ako vam kažem da sam pokušao da podarim nešto smolasto, zamuljano i mirisno u zamenu za osećaj bliskosti. Kao što sam jednom ostavio šišarku kraj ograde, tako sam i ostavio svoje reči na vratima tolikog broja ljudi koji će mi ostati nepoznati, ljudi koji su u zatvorima, koje muče muke ili su jednostavno sami.”
Izvor: BIZLife, brainpickings.org
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Zoran Milivojević za „Politiku”: Hrabrost u svakodnevnom životu
Nečija hrabrost je osobina koja dolazi do izražaja u teškim vremenima u kojima je ugrožen ljudski život: elementarne nepogode, rat itd. Međutim, da li je hrabrost osobina koja je potrebna...
“Radim od kuće, a pare mi samo nestaju, mislila sam uštedeću, ali trošim više nego pre”
Pandemija korona virusa promenila je naše života iz svih uglova, a njen uticaj na kućni budžet bio je neizbežan. Sećate se sigurno gužvi u prodavnicama hrane s početka zdravstvene krize....
Odgajanje mog sina zajedno sa bivšim mužem je najteža stvar koju sam ikada uradila
"Godinama čekam da neko otvoreno kaže kako to izgleda kada razvedeni roditelji odgajaju dete zajedno." Godinama čekam da neko otvoreno kaže kako to izgleda kada razvedeni roditelji odgajaju dete zajedno....
Mamina mama je više vezana za unuke od tatine mame, kažu istraživanja
Imati unuke pravi je dezert života, pročitala sam jednom. Gledajući svoje roditelje kako u mojoj deci uživaju, potpuno shvatam ovu izreku. I to, baš uživaju. Upijaju svaki trenutak, kao da...
Nema komentara.