Zaključak: biraj ili da te ponize u školici ili na igralištu. Između je izbor sužen. Ima ga, ali lupom da ga tražiš.
Današnjim dečacima uopšte nije lako.
Piše: Snežana Golić, pedagog, Faktor
Danas je teško biti dečak i imati samopouzdanje.
Hobi skoro da ne postoji.
Uvek je tu neko, ko od svoje četvrte godine trenira i ko će ostale vređanjem da “oduči” od samostalnih pokušaja da se savlada fudbal, košarka…
U školama fudbala danas često uz fudbalska znanja ide i ponižavanje svakoga ko pogreši, ko nije talentovan, ko ne želi da slomi noge na terenu da bi dokazao da je “faca” , već samo želi da se igra, redovno vežba i napreduje u svom ritmu. To najčešće rade saigrači i roditelji. Trener u najvećem broju slučajeva nije obučen kako to da spreči, pa preuzima neutralnu ulogu i samo posmatra roditelje, koji se osećaju kompetentno da komentarišu razvoj nekog deteta.
Ako znamo da prosečan Srbin tačno zna gde greši Đoković, nije nam neobično što dobacuju. Neobično je što ih niko ne sprečava.
Previše mešanja roditelja nikada nikome nije dobro donelo. Ostaje da se nađe neko da roditeljima objasni u čemu je problem i kako to utiče na razvoj njihove dece, a zatim zauzme isljučiv stav: prisustvo roditelja na treningu nepoželjno. Tačka.
I posle opisane atmosfere na treningu koja je dominantna u poslednje vreme, prosečan igrač u takvom timu dođe na igralište i veliki odmor i krene da širi svoja saznanja o vređanjima svakoga ko greši, ponižavanjima svakoga ko ne zna, vikom, drekom.. I klinci iz obližnjih zgrada preuzimaju taj model ponašanja, koji neodoljivo podseća na navijače iz kriminalnog miljea, a ne na sportiste.
Nekolicina dečaka koji su uporno vaspitavani od malih nogu da ne psuju, ne vređaju ili su emotivniji, ne prepoznaju izvor neprijatnosti i umesto da promene saigrače, zaključe: ja ne volim igre loptom.
Kako mogu da se ne vole igre loptom? Ne verijem u tu priču.
Oni ne vole ATMOSFERU igre loptom.
Zašto ističemo fudbal? Jer je to sport za koji je dovoljno 4 cigle, pa je i najzastupljeniji među decom. A i “ako ne voliš fudbal – nisi muško ” u vazduhu.
Sada će oni kojima je fudbal pomogao da uđu u društvo da kažu: oduvek je tako bilo..
Nije tako bilo, jer si to što znaš i čime na igralištu dominiraš bio pravi, autentični TI i tvoje sposobnosti, a ne znanje iz školice od 4000 dinara mesečno + dres + patike + ovo + ono. Nije niko urlikao na tebe kada si imao 8 godina: trči, guraj, lomi, gazi, moraš, moraš, moraš, zašto si tako mekan i kilav..
Nametao si se SVOJIM kvalitetima i zaluženo bio prvi biran ili kapiten.
Zaključak: biraj ili da te ponize u školici ili na igralištu. Između je izbor sužen. Ima ga, ali lupom da ga tražiš.
Današnjim dečacima uopšte nije lako.
Zbog novonastale situacije sa obožavanim uzorima sa jutjuba, sočne psovke “krase” svakog desetogodišnjaka koji je prihvaćen u društvu.
Pitam roditelje, koji dođu, da mi opišu idealnog dečaka.
Vrlo brzo počnu da de smeju koliko kontradiktornih zahteva stavljaju pred svog sina. Mnogi mogu odmah nakon odgovora da idu kući. Shvate.
To zvuči nekako ovako: “Da bude fin, ali ne sa njegovom generacijom, jer tada izgleda kao laka meta i neuklopljeno. Da moja bude zadnja, ali u školi svakome da zna da odgovori i da se zaštiti. Da bude dobar u sportu, jer je dečak, ali da ima i lep rukopis i sve petice, nema veze što je dečak. Da bude jak i da “zvekne” svakoga ko ga bude dirao, ali da se istovremeno skupi u ćošak kad ga ja pogledam ljuto. Da ne psuje i da se grozi psovki, ali da bude ipak sa popularnom decom u društvu. Da ne bude odbačen od društva u kom je takav rečnik prioritet u dokazivanju “slobode” i hrabrosti, ali da on to ne radi i bude potpuno suprotan.
Da bude dobar drug, uvek spreman da pomogne, ali da se nikako ne svadja i ne tuče…
Pa ja sad ne znam kako bih te zahteve ispunila..
Tema nije skroz nova, oduvek je sticanje statusa u muškoj populaciji bilo komplikovano, ali da smo dodatno dosolili – jesmo.
I sada bi trebalo da vam dam savet, je l?
Klackalica na kojoj ćete dozvoliti ponešto od čega vam se “želudac okreće “, pa posle o tome danima “sasvim spontano” pričati. Umetnost klackanja, nikakav recept nemam.
Čim izađu iz perioda odrastanja gde je kriterijum za “šefa parade” – budi što gori, svima će biti lakše.
A do tada, kakvi god da su naši dečaci, nemojte ih dodatno vređati. Volite ih takve kakvi jesu, to je najbolje što znam da vam kažem..
Izvor: Faktor
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Nema komentara.