Piše: Jovana Papan
Nama, koji još znamo šta znači reč pešak i koji živimo u gradovima čije ulice osim vozila koriste i živa bića, nekada može biti teško da shvatimo do koje mere su u nekim krajevima sveta ljudi postali zavisni od automobila i potpuno nesposobni da se snađu na otvorenom prostoru, pa makar to bio i običan trotoar. A onda naletite na ovakvu vest koja iz naše pozicije više deluje kao neki skeč Monti Pajtonovaca.
Radi se o „skandalu“ koji se desio u Nešvilu, u američkoj državi Tenesi. Naime, grupu srednjoškolaca su autobusi pri povratku sa školskog izleta ostavili ispred Mekdonaldsa, da deca užinaju, a onda se – nisu vratili po njih. A sirota deca? Ona su morala da PEŠAČE NATRAG trotoarom do škole, sa sve svojim nastavnicima, čitavih hiljadu metara! Da proveri koliko su deca zaista ispešačila, reporter lokalne tv stanice je čak rekonstruisao čitavu odiseju nesrećnih đaka, i doneo zaključak da su pešačili čitavih 8/10 milje.
Iz izjava koji su dali đaci može se samo naslutiti koliko su propatili „Sunce je peklo, duvao je vetar…uopšte nije bilo zabavno“, „Hodali smo trotoarom, automobili su jurcali pored nas, bilo je pomalo opasno“.
Da li i mi idemo ka takvom društvu? Ruku na srce, koliko god strastveno pokušavamo da razmazimo svoju decu, mi prosto nemamo finansijskih mogućnosti da se takmičimo sa amerikancima. Svakako da i kod nas ima, na žalost, mnogo dece čiji roditelji uspešno uspevaju da ih sprečavaju da koriste svoje noge tako što ih svakodnevno dovoze, odvoze, razvoze i koji ne mogu da zamisle da njihovo zlato uđe u gradski prevoz ili otpešači koji kilometar. Ali zato naši mediji uspešno uspevaju da pariraju američkim kada treba napraviti od komarca magarca, pa se ni naše škole više ne usuđuju mnogo toga da rade što je ranije bilo normalno.
„I kod nas ima, na žalost, mnogo dece čiji roditelji uspešno uspevaju da ih sprečavaju da koriste svoje noge tako što ih svakodnevno dovoze, odvoze, razvoze i koji ne mogu da zamisle da njihovo zlato uđe u gradski prevoz ili otpešači koji kilometar.“
Jedno od mojih lepših sećanja iz đačkog doba su izleti koje su učiteljice u mojoj osnovnoj školi organizovale svakog proleća. Budući da je moja škola bila u blizini Železničke stanice, to znači da su nas ujutro sa nastave u kolonama učiteljice vodile u pešačenje dugo par kilometara od škole, preko Brankovog mosta do Parka Prijateljstva na Ušću, i da smo se popodne vraćali istim putem.
Možete li danas da zamislite reakcije roditelja na ovako opasno i iscrpljujuće kršenje prava i ugrožavanje bezbednosti dece? Odmah bi se našao neki roditelj da dojavi medijima kako se maltretiraju deca po suncu i vetru i hodaju pored svih tih opasnih automobila. A tek što ih vode u blizinu zelenila, da ih grizu krpelji! Sva sreća pa današnji učitelji nisu mazohisti da ugrožavaju svoje radno mesto ovakvim ekspedicijama.
„Možete li danas da zamislite reakcije roditelja na ovako opasno i iscrpljujuće kršenje prava i ugrožavanje bezbednosti dece?“
Tipičan primer je izlet koji su organizovali u vrtiću moje dece pre nekoliko godina. Iako se radilo o dvosatnom izletu u igraonicu na otvorenom, sa autobuskim prevozom, roditelji su deci pakovali vodu, grickalice, rezervnu garderobu, a nekoliko majki je vaspitačicama ostavilo u amanet da ni za živu glavu ne vraćaju decu dok im ne presvuku znojave potkošulje. Samo je pitanje dana kada će vaspitačice morati da skupljaju potpise roditelja kako bi decu izvele u dvorište vrtića, a roditelji ostavljati spiskove važnih napomena na koje vaspitačice treba da obrate pažnju svaki put kad izvedu njihovo dete na pola sata.
„Samo je pitanje dana kada će vaspitačice morati da skupljaju potpise roditelja kako bi decu izvele u dvorište vrtića.“
Zahvaljujući ovom trendu, dok današnja deca stignu u prvi razred, već su izuzetno „“komplikovana za održavanje“ i nikom ni ne pada na pamet da ih mnogo šeta okolo, kao što su nas šetali. I tako polako rastu u srednjoškolce vrlo slične onim američkim sa početka priče, kojima je obična šetnja od par stotina metara – jedno traumatično iskustvo.
Zato i jesu tooolikiii , oogromni, jer ih niko ne uči da malo mrdnu guzice..ili ne daj bože -potrče..:(
Potpuno tacno. Da bih ih vodila u muzej koji je na 15 min od skole (ili jos gore 2 buske stanice) treba skupiti potpis od svakog roditelja. Buduci da su pri tome i mnoga deca prilicno neposlusna, tj. bez obzira gde su i kakva uputstva imaju ponasaju se „ko muve bez glave“, treba biti stvarno hrabar pa ih voditi bilo gde. Nazalost. Ne zaboravimo ni to da ne smeju da budu optereceni tokom dana vecim brojem sati od propisanog itd… Ocigledno, roditelji i zakonodavci smatraju da je bolje da deca dangube na ruiniranim igralistima i u zapustenim haustorima posle skole, nego da provedu vreme korisno, sa odgovornom, profesionalnom i briznom osobom, koja je spremna da odvoji svoje dodatno vreme za to.