Ko god želi da prenese znanje drugoj osobi, sreće se sa problemom sistema po kome će da radi. Edukator može biti svestan sistema, a i ne mora, ali sistem u edukaciji postoji nezavisno od svesti o njemu. Nekad se taj sistem zasnivao na autoritetu edukatora i informacijama, uglavnom nedostupnim, koje edukator predaje učenicima. Takav sistem je vrlo malo evoluirao u poslednjih 200 godina, pa sada osnovu uz edukatora čiji autoritet više nije zagarantovan školskim pozivom i koji više nema monopol nad informacijama već su te informacije svuda oko nas, imamo i program koji edukatora vodi, ali i organičava. Tako dobijeni sistem ima brojne mane:
- Forsira mediokritetski način razmišljanja, a izvrsnost i bilo koju različitost potiskuje. Školski program ne prihvata različitosti, on može da trasira put samo deci sličnog nivoa znanja, pa će se logično okrenuti deci kojih najviše ima – prosečnima. Onih prvih 20% koji sve razumeju na prvu loptu će gubiti vreme u školi, onih poslednjih 20% će biti osuđeni na školu ulice.
- Zanemaruje prirodne mehanizme saznanja zasnovane na dečijoj radoznalosti, ljubopitljivosti i oduševljenosti novim saznanjima, već samo koristi dečiju sposobnost memorisanja velike količine podataka. Besmisao školskog programa zasnovanog na memorisanju podataka, (na primer pamćenje svih jezera u Sibiru u prvom razredu gimnazije koji pohađa ćerka autora), u trenutku kada svaku poznatu informaciju možete dobiti klikom miša, ne treba dokazivati.
- Promovišući takmičarski duh među decom, potiskuje drugarstvo i hrabrost
Posledice ovakvog sistema su:
- Birokratski kukavički mentalitet „gledaj svoja posla“
- Minoran je broj Preduzetnika i Integratora na račun broja (jeftine radne snage) Radnika i Administratora
- Negativna selekcija u društvu, najbolji idu u inostranstvo, a mediokriteti napreduju kroz strukture sistema
Trenutno školovanje iz perspektive deteta izgleda ovako: kada navršite šest godina strpaju vas na silu u školu. Olakšavajuća okolnost koja to nije je što sva deca idu. Tu manje ili više patite pa se naviknete i tu provedete narednih 20 godina. Ako imate sreće sa čuvarima i drugim zatvorenicima, proćićete bez većih trauma. Možda ćete se i zbližiti sa nekim i to zapamtiti kao prijateljstvo ili prvu ljubav.
Ili nećete.
Za tih 20 godina škola će se maksimalno potruditi da vas natera da razmišljate “in side the box”, da se uklopite u sistem, da se prilagodite, da ne štrčite, da vas oblikuje nastavnim planom. Na svakom koraku će vas rangirati, ispitivati, procenjivati, testirati. Kad ste mali treba vam neko ko veruje u vas pa je tolika količina nepoverenja uvek trauma, ali šta ćete, zatvor je zatvor.
Pored potrebe za verovanjem imamo i potrebu za autentičnošću i drugarstvom, kako je divno definisao profesor Bojanin „dete ima potrebu da bude neko nekom„, ali nastavni plan će te ubediti da gledaš svoja posla i da je tvoj posao da budeš prosek.
Ili neće?
Izvor: Prvi put s ocem